Kako bi regionalni rat mogao uništiti bliskoistočne ekonomije?

Teheranski raketni napad na Izrael ovog mjeseca označio je ozbiljnu eskalaciju bliskoistočnog sukoba, kao direktan odgovor na agresivni nastup premijera Izraela Benjamina Netanyahua da gađa “Osovinu otpora”.

Netanyahu ostaje odlučan da uvuče Sjedinjene Države u sukob s Iranom , čak i uz rizik da izazove regionalni rat koji bi ugrozio globalnu stabilnost.

Na tom cilju radi godinama. Prije deset godina, Netanyahu se nemilosrdno zalagao za blokiranje iranskog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, čak je pozvao na udare na iranska nuklearna postorjenja.

Danas, godinu dana nakon izraelskog napada na Gazu , on nastavlja da provocira širi regionalni rat napadajući visoke iranske vojne zvaničnike i njihove saveznike u Hezbollahu i Hamasu. 

Izraelska eskalacija dostigla je kuluminaciju prošlog mjeseca uz koordinisane eksplozije pejdžera i voki-tokija u Libanu, nakon čega je uslijedio atentat na vođu Hezbollaha Hassana Nasrallaha u masovnom napadu na Bejrut, piše MEE.

Iako bi Netanyahu mogao vjerovati da bi uvlačenje SAD-a u rat s Iranom moglo ne samo da oživi njegovu političku karijeru, već i da ga kruniše kao izraelskog političara koji je stvorio Bliski istok u korist sigurnosti Izraela, takav potez bi bio katastrofalan za regiju i svijet.

Njegove implikacije bi imale negativne političke, ekonomske i humanitarne reperkusije, podsticale destabilizaciju i potencijalni kolaps vladajućih sistema. Poremećaj trgovine, zajedno sa raseljenjem i gubitkom života, preplavio bi već iscrpljene regionalne sisteme pomoći. 

Efekti talasanja

Bliski istok je regija od jedinstvenog geopolitičkog značaja, u kojoj se nalaze tri strateška svjetska energetska kanala: Hormuški tjesnac, Suecki kanal i moreuz Bab el-Mandeb, koji zajedno olakšavaju oko polovinu međunarodne pomorske trgovine naftom. Njihov poremećaj predstavljao bi veliku prijetnju stabilnosti globalnih energetskih tržišta.

Dok zapadne zemlje imaju različite izvore za uvoz nafte, one ne bi bile imune na šokove cijena i probleme u lancu nabavke. U vrijeme značajnog ekonomskog pritiska i divlje inflacije, efekti talasanja mogli bi podstaći društvene nemire.

Širom Bliskog istoka, posljedice širenja sukoba koje bi mogle zatvoriti naftne rute bile bi ozbiljne. Zemlje koje zavise od izvoza nafte kako bi podržale svoje ekonomije – kao što su Irak , Kuvajt , Saudijska Arabija i Katar , između ostalih – suočile bi se s krizom.

Bahrein , koji plovi kroz Hormuški moreuz, oslanja se na izvoz nafte za više od 60 posto svog nacionalnog budžeta; zatvaranje bi bilo katastrofalno za ekonomiju male zalivske države.

Saudijska Arabija, najveći svjetski izvoznik nafte, isporučuje više od šest miliona barela dnevno strateškim plovnim putevima Persijskog zaljeva, zarađujući stotine milijardi dolara godišnjeg prihoda.

Ujedinjeni Arapski Emirati proizvode oko tri miliona barela dnevno i planiraju skoro udvostručiti to u narednih nekoliko godina. Katar izvozi prirodnog gasa u vrijednosti od 100 milijardi dolara godišnje, a Kuvajt računa na 62 milijarde dolara godišnje kako bi pokrio 90 posto svojih državnih prihoda. Dok je egipatska uprava za Suecki kanal prošle godine ostvarila prihod od više od 9 milijardi dolara, koristi Bab el-Mandeb za izvoz 30 posto prirodnog plina koji prolazi kroz njegove vodene puteve.

Sve ove zemlje su veoma ranjive na poremećaje u ovim kritičnim brodskim rutama, a širenje rata koje vodi ka zatvaranju zadalo bi značajan i širok udarac.

Iznenadni gubitak prihoda, u kombinaciji sa smanjenjem uvezene robe za domaću potrošnju, mogao bi podstaći društvene nemire, baš kao što bi mogao na Zapadu. Situacija bi bila posebno akutna za bliskoistočne države koje se u velikoj mjeri oslanjaju na subvencije ; produženi sukob mogao bi ugroziti osjetljivu ravnotežu koja postoji, što bi dovelo do nestašice ponude i inflacije.

Sa snagama u više od deset zemalja širom Bliskog istoka, SAD takođe održavaju značajno strateško prisustvo u regionu. U slučaju proširenog rata, američke baze bi postale mete neprijateljskih aktera, što bi potencijalno uvuklo SAD u direktnu konfrontaciju i dovelo do dalje destabilizacije.

Strane investicije na Bliskom istoku – ključni aspekt strategija kao što je Saudijska vizija 2030. , čiji je cilj diverzifikovati ekonomiju zemlje i udaljiti se od zavisnosti od nafte, oslanjajući se na oko 270 milijardi dolara stranih investicija – vjerovatno će presušiti kako se kompanije povuku zbog do nestabilnosti. Sve ovo bi stvorilo eru povećane neizvjesnosti u ionako burnom regionu.