Gavran za Forbes BiH: Ne sprječavaju divljanje cijena, jer svako povećanje donosi dodatne prihode od PDV-a
Građani Bosne i Hercegovine sve teže preživljavaju. Niske plaće, kreditna zaduženja, nezaposlenost i ogromna administracija javnog sektora, onemogućuje im da sebi priušte lagodniji život. Iako se inflacija smiruje, stanje u privredi i život građana se ne mijenja.
Kao primjer navodimo cijene goriva i naftnih derivata. Poskupljenje goriva je po automatizmu diktiralo i skuplje osnovne životne namirnice, bar su prodavci to pravdali na ovaj način. Međutim, u posljednje vrijeme cijene goriva su niže, a cijene namirnica neophodnih za život, ostaju nepromijenjene. Ekonomski analitičar Igor Gavran za Forbes BiH objašnjava zbog čega je ovakva situacija neodrživa.
“Narodski se može reći, može im se. Odnosno, vrlo je logično objašnjenje da svi maksimiziraju svoj profit. U nekim uređenim ekonomijama postoje mehanizmi u kojima se to sprječava, bilo da se radi o tržišnim mehanizmima gdje imamo takvu konkurenciju u kojoj se neko ponaša korektno prema kupcima, a neko pokušava biti nekorektan i kupci sami vrše odabir i pritisak, i onda oni koji svoje cijene prilagođavaju u oba smjera i na niže i na više, dobivaju više kupaca i to je taj neki tržišni mehanizam. U BiH nažalost nemamo takvu konkurenciju i takav pristup. Nažalost, svi imaju takav pristup, cijene se isključivo pomijeraju na više, a kada imamo razloga za pojeftinjenje, onda izostaje. Onda postoji drugi mehanizam, koji ekonomije razvijenih zemalja primjenjuju , a to su određene mjere kontrole cijene, odnosno, intervencije na tržištu. Ako vlada, odnosno vlast, vidi da neko zloupotrebljava tržišnu poziciju, maksimizira profit iznad normalnih granica, onda postoje kontrole cijena i marži, odosno profita koji se ostvaruje ili postoji dodatno oporezivanje. Ako vidimo da neka grana privrede ili pojedine kompanije ostvaruju enormnu dobit kada to ekonomski ne bi bilo normalno, ako vidimo da oni nanose štetu ostatku privrede, onda mogu biti interventno dodatno oporezovani i to je dodatni pritisak na njih da promjene svoje postupke i kao rezultat oba ova mehanizma bi imali snižene cijene.”
Neupotrebljiv javni sektor
Od ukupnog broja zaposlenih u BiH, prema podacima Agencije za statistiku BiH, 50% njih je uposleno u javnom sektoru. Takav sistem apsolutno nije održiv, smatra Gavran.
“Tu, nažalost, nema puno logike. Poseban je problem, ne samo da je učešće javnog sektora predimenzioniran, nego je sama struktura javnog sektora vrlo nepovoljna. Mi i dalje u javnom sektoru imamo nedostatak policajaca, ljekara, nedostatak u nekim drugim profesijama gdje su zapošljavanja stvarno potrebna. S druge strane, imamo potpuni balast neproduktivne radne snage i potpuno nepotrebne institucije. Da ne govorimo u ustavnoj strukturi zemlje koja je potpuno besmislena, sa brojnim kantonima, vladama i ministarstvima, ali i u pojedinim strukturama vlasti nepotrebne agencije koje ne služe ničemu, a koje jednostavno apsorbuju ogroman dio budžeta. Imamo ogromnu mrežu savjetnika i drugih funkcija u javnom sektoru koji također ne služe ničemu, osim za zapošljavanje stranačkih i porodičnih prijatelja i sve to nanosi štetu i iskrivljuje statistiku.”
Kaže da je podatak o prosječnoj plaći u BiH i njenom rastu nadrealan.
“On se odnosi na jedan dio visoko plaćenih, bilo politički povezanih lica, bilo preko nekih sektora banaka i drugih visoko profitabilnih. Ogroman dio privrede i zaposlenih u realnoj proizvodnji imaju daleko manje plaće s kojima ne mogu da prežive, a ne da budu ozbiljni potrošači i građani, i zato kao rezultat svega imamo iseljavanje. Ova logika koju vodimo u BiH vodi ka daljem ekonomskom propadanju i daljem iseljavanju, a javni sektor je potpuno neodrživ iz poreskih prihoda. Samim tim se zadužuju dodatno i namjerno ne sprječavaju divljanje cijena, jer svako povećanje donosi dodatne prihode od PDV-a.”
I kod penzionera imamo jednu veliku nejednakost
Kaže da je slično i u penzionom fondu. Imamo jednu manju grupu privilegovanih penzionera sa astronomski visokim penzijama za naše uslove. Neke od njih su na vrlo čudan način dostigle takav nivo jer nisu uvijek bile vezane za doprinose koje su plaćali ti pojedinci. To je dio jednog nepravednog odnosa.
“S druge strane, penzionerska primanja su vrlo niska kod većine penzionera. Imamo izgovore od strane vlasti zašto nisu viša i zašto se ne povećavaju kroz pravdanja u zakonskim i drugim preprekama da penzije budu više. Stvarnost je takva da trebaju biti više i da vlast to omogući. Ako u budžetu ima novca za luksuzne automobile onda ima novca i za esencijalne potrebe. Svakako da penzioni fond, na način na koji sada funkcioniše, postaje jako upitan jer veliki broj nezaposlenih i veći broj penzionera dovodi do neodrživosti sadašnjeg sistema. Rješenje nije u tome što neki predlažu da se beskonačno povećava starosna granica, da se ljudi tjeraju da rade do kraja života, da bi se taj balans pomjerio. Rješenje je u povećanju zapošljavanja, u povećanju primanja građana i time bi se povećali prihodi fondova. Pojavljuje se preveliki pritisak, da u smislu neodrživosti sistema, pokušava se raditi na štetu penzionera, ili na štetu drugih kategorija. Odgovornost vlasti i države je da nađe sredstva za ovakve namjene.”
Ono što je simptomatično je da nakon svake inflacije i rasta cijene, kada se stabilizuju globalne ekonomske prilike, cijene ostaju iste i po pravilu nikada se ne vraćaju na staro.
“Najčešće je tako, nažalost. Imaju tendenciju da ostanu na istom nivou. Određenih smanjenja ima, nekada su ona sezonska, ali je generalno stanje takvo. Jedino u kategorijama nekih tehnoloških proizvoda imamo sniženja. Ono što većinu građana zanima nisu visokotehnološki proizvodi nego hrana, lijekovi, druge namirnice. Ono što može smanjiti cijene jeste povećanje domaće proizvodnje. Mi i dalje, prije svega, zavisimo od uvoza. Ukoliko bismo imali značajno povećanje proizvodnje hrane, onda bi određene kategorije pojeftinile. Ona hrana koja brzo propada kao voće i povrće i ako imamo veće proizvodnju te hrane na tržištu, ti prodavci će morati sniziti cijene na tržištu jer će im roba propasti. To su ti neki prirodni mehanizmi. To se ne dešava jer i dalje zavisimo od uvoza. Kada je riječ o nekim drugim kategorijama, tu nema dovoljno svijesti trgovaca. Moramo gledati na intervencije države, gdje kada država utvrdi kalkulaciju cijena vezano za troškove, da onda kada ti troškovi padnu i cijena mora da padne, bez obzira da li to trgovac želi ili ne. To nije na nečiju štetu, jer bi on i dalje imao neku normalnu zaradu, i to je jedino na dobrobit građana i ostatak privrede”, za kraj razgovora kaže Igor Gavran.
