Sjećate se skraćenice JUS? Braća Miladinović oživjela Jugoslovenski standard: Ne pričamo o ideologiji, pričamo o dizajnu
U moru grafičkih dizajnera treba biti originalan. To je danas skoro nemoguća misija. Ok, ne odnosi se baš na sve. Za Forbes BiH govorili su slovenački dizajneri koji su dugogodišnjim radom stekli značajnu reputaciju. Vjerovatno ste na društvenim mrežama i online svijetu vidjeli neke od njihovh radova, a da niste znali ko su autori.
Darko i Marko Miladinović iz Slovenije se preko drideset godina bave grafičkim dizajnom i vizuelnim komunikacijama. Jedan piše, drugi crta. U tom svojstvu Darko, kao art direktor, dizajner i illustrator i Marko kao kreativni direktor i pisac. Pored brojnih konceptualnih, grafičkih i kreativnih rjesenja za proizvode i usluge, aktivni su i na polju, vizuelnih komunikacija tako za industriju, neprofitne organizacije u kulturi i sportu.
U zadnje vrijeme, stručna i šira javnost ih prepoznaje po cjelovitom rješenju i realizaciji robne marke za rakiju ŠAMAR koja je zapalila region, poznatoj društveno odgovornoj akciji ČLOVEK iz Ljubljane, duhovitim majicama KIKIRIKI shirts, te po projektu JUS, koji ljubitelje retro jugoslovenskog dizajna zabavlja sa uvijek novim grafikama ikoničnih proizvoda, koje smo nekad voljeli. Ko se ne sjeća Fiće, Yuge, legendarnog kioska K67, Tomosovih motora i Super Bosna svijećica iz Tešnja?
Nedavno su boravili u Sarajevu gdje su bili predavači na prvoj Helem Nejse Talent Akademiji a ekipa Forbes BiH je iskoristila priliku i razgovarala sa Markom i Darkom.
Na pitanje da li je danas teže biti originalan u kreativnim rješenjima nego iz vremena kada su oni počinjali s radom, dobili smo zanimljiv odgovor.
“Nekad smo sami kopali, sami istraživali. To je bilo kopanje po nekim ličnim iskustvima, komičnim situacijama, zanimljivim i sličnim stvarima koje ti se dešavaju u životu. Po njima pretražuješ, ili se naslanjaš na druge priče, bilo po literaturi ili nekim iskustvima tebi bliskih ljudi. Danas su sva dostignuća u kreativnoj industriji dostupna na mrežama i kreativci mogu da vide sve šta je bilo, jer je sve praktično urađeno, pa tako traže inspiraciju u već urađenim rješenjima. Postoji jedna zanimljiva knjiga koju preporučujem, ne samo mladima, Still Like An Artist, ne znam jesi li čuo? Tu također stoji da je sve već urađeno, tvoje je da malo prepraviš tu stvarnost i staviš je svoj kontekst. Ideje moraju biti sistemski ukomponovane”, kaže Marko.
Sam proces istraživanja i kreacije nikada nije vremenski ograničeno. Često se posao radi u posljedndih pola sata zadatog roka.
“Na primjer, nekad se ideja kuva danima ili mjesecima kako bi napravio neko kreativno rješenje, a nekada ti se javi u sekundi, ali je uvjiek uslovljeno vremenom, nemaš ti 14 dana, nego imaš zadnjih pola sata (haha). Otvaraju se kreativne čakre, jer imaš rok. Plakat za 1. maj 2. maja ne vrijedi.”
“Nas je definisao humor”
Ako je u Sloveniji provokacija bila pokretački motiv u umjetničkom izražavanju osamdesetih godina, na jugu je to bila duhovitost i humor. Njihova kretivnost bila je bazirana na humoru koji su pronalazili u kulturi ljudi iz Bosne, Srbije, Crnoj Gore i Dalmacije.
“Čitav uticaj pop kulture, kulture i filmova, odnosno sve što se događalo, uticalo je na naš rad”, dodaje Darko.
“Ja mislim da je minuli rad i život jednog kreativca veoma važan. Ima različitih introvertnih i ekstrovertnih kreativaca. Ja i Dario spadamo u sloj esktrovertnih. Poznavanjem puno ljudi, prijatelja, umjetnika, glumaca, režisera, slikara i družeći se sa zanimljivm ljudima. Na primjer, za mene je bio bazen kreativnosti u jednom selu na jugu Srbije odakle je moj otac. Ja mislim da su tamo najduhovitiji ljudi na svijetu. Mene sredina u kojoj živim formira i iskrenost nekih ljudi”, kaže Marko.
Dobro je, sve po JUS-u
Braća Miladinović su autori cijele ideje i JUS ilustracija. Projekat JUS (Jugoslovenski standard) predstavlja seriju grafika na temu jugoslovenskih kultnih tehničkih proizvoda u periodu između 1950-ih i 1990-ih.
Izuzetna dostignuća u oblasti dizajna i tehnologije dio su zaboravljene kulturne baštine bivše Jugoslavije. Riječ je o modernističkoj arhitekturi, proizvodima zanimljivog kvaliteta i dizajna razumno smještenim u vrijeme i prostor tog vremena. Originalni, pristupačni i korisni proizvodi nastali su kao rezultat domaćeg znanja i prvenstveno su bili namijenjeni većinskoj populaciji, takozvanoj radničkoj klasi.
“Osjetili smo neki vakuum i protrebu da moramo to da radimo. To nas fura već neko vrijeme i taj projekat je star deset i kusur godina. Radilii smo onako za dušu i kao hobi i ljudi su se javljali, poručivali te plakate i to nam je svakako prijalo. U jednom momentu smo skontali da možemo od toga da pravimo i neki novac i dobili smo pokriće da možemo da pravimo retrospektivu tih predmeta. Dosta od tih proizvoda i fabrika u jednom trenutku je bilo brisano, kako ideološki, tako zbog promjene sistema. Tako, da je danas naći adekvatne materijale za crtanje dosta zahtjevno.”
Sredinom 90-ih i početkom novog milenija vakuum je bio sve veći, kažu, “tako smo mi, a i ostali, osjetili potrebu da tu vrstu baštine nekako vratimo nazad na mapu naše kulture. Danas su socijalni mediji prepuni portala koji objavljuju sve, od viceva pa do ambalaže. Pojavljaju se specializirani projekti koji obnavljaju i objavljaju to razdoblje kroz svoj umjetnički izraz. Tu smo se našli i mi. A politika… nas u stvari ne zanima.”
Šta im je u svemu zanimljivo? Način koji je kohezivan i ujedinjuje njihov zajednički kulturni prostor kroz nove socijalne kanale. Pokazalo se, da je nemalo puta to jače od lokal-nacionalnog diskursa.
“Imaš pun Instagram, mediji su puni, jugoslavenskog filma, viceva, i ti vidiš da je nacionalni identitet preslab da bi konkurisao tome”, kaže Darko.
Dodaje kako kultura i potreba za identitetom nije samo kroz nacionalnu prizmu već traži sebi jednake u širem balkanskom prostoru. “On zahtjeva potebu da se definišemo, da pokažemo šta mi znamo raditi.”
“Imamo velike nagrade od sporta, kulture, nobelovce, kanske nagrade, oskare, a to pokazjue da to drušvo, kada pogledaš nazad, nije samo rigidno, tvrdo, nego da je bilo prosperitetno. Nekada se radilo u kolektivnom duhu, a danas je glavna stvar biti individualac.”
Reakcije su bile podijeljenje, kažu, od toga da su neki izbjegavali temu jugonostalgije, do onih koji su to odobravali.
“Mi znamo da ima logike za tim brisanjem i neki bi znali reći “da neće i ne žele više ništa da vide, niti da čuju od te prošlosti” koja je zaprljana ratom i razararnjem, ali proizvodnja i dizajni automobila, aviona, kioska, elektronike, nisu imali veze s ratom, niti su bili rađeni za to. To je samo jedna posljedica našeg prostora. Nikada ne bih rekao da će u Zagrebu postati jako popularne cajke. Ljudima je to neko oduzeo, zabranio, a nekako ne vole da im nešto zabraniš, inat se budi. Inat se probudio i evo ti…”, kaže Marko.
“JUS projekat ima određena pravila. Mi se ne dotičemo politike i ideologije. Mi ne pričamo nikad o nekom sistemu koji je vladao. Pustimo kakav je on bio, ne pričamo o kumunističkoj ili socijalističkoj ideologiji, mi pričamo o kulturi, suživotu i dizajnu. Dizajnu koji je postajao u tom sistemu.
Reakcije na društvenim mrežama
Kada su na Twitteru objavili Yugu, to je izazvalo miješane reakcije. Jedni nisu krili oduševljenje, dok su drugi u Yugi vidjeli ružan povratak u besmislena vremena, zaboravljajući da su pomoću tog istog Yuge izgradili vikendice, vozili se sa njim na more…
“Odlazili kod svojih baba i deda. Yugo nije kriv, samo je zanimljiva poluga za razmišljanje jednog vremena. Hollywood je to shvatio i prigrlio. Yugo nastupa u brojnim filmovima poput Die Hard III, gdje Samuel L. Jackson i Bruce Willis nekoliko minuta jure neke “bad guys” Švabe u njemu.
“Sreo sam lika iz malo rigidnijeg dijela Slovenije koji naginje desnici. Ulazim u kafić sa Yugo puloverom i kaže mi lik “ja bih imao taj pulover”. Kasnije mi je objasnio dosta ludu priču kako se on rodio u Yugu 45.”
“Puno nam znači kada posmatramo sa strane. Ljudi koji su rođeni 2000. godine, blago njima. Zanimljivo je da je njima to vrijeme fascinantno, oni to na neki način prepoznaju kao svoj identitet. To im je zanimljivo”, kaže Darko.
“Nema ništa s tim pop kultura, nema ništa s tim r'n'r, ali to nas prati.”
“Težak je to ‘leb”
“U 60-im i 70-im godinama si imao pet ljudi koji su to znali raditi, koji su danas profesori i tada su bili rijetki ljudi. Razvojem tehnologije danas, ljudi mogu da dizajniraju na telefonu. Imaš sve alate i konkurencija je postala ogromna i kapital je to počeo da iskorištava. Imaš puno talentovanih ljudi koji znaju da dizajniraju i kompanije ih angažuju. Naš zanat je jako loše štićen. Pravnici, muzičari, arhitekte, glumci su zaštićeni, mi nismo. Mi napravimo dizajn za kutiju smokija ili čipsa i dobiješ to što si dobio. Oni toga prodaju milijardu tona i profit ne dijele sa kreativcima. Glumac dobije autorski honorar za glumu i onda na sva emitovanja na TV dobiju na kraju godine novac”, kaže Marko.
Za sebe dodaju da je dugogodišnje iskustvo donijelo rezultate. Oni nude kreativna rješenja onima koji ih angažuju, istražuju tržište i tvrde da ih inuticija i kreativnost u radu nikada nije iznevjerila.
“Imamo veliku kilometražu”, kažu za kraj razgovora braća Miladinović.
