Prošlo je 50 godina od “herojskog” čina i rušenja tornja nuklearne elektrane: Da li iza svega stoji samo veliko neznanje?
Nedavno je obilježena 50. godišnjica čuvenog čina građanske neposlušnosti, rušenja tornja nuklearne elektrane u kome je učestvovao Sem Lavdžoj, a koji je bio izgrađen kao dio planiranog projekta sa dva reaktora u zapadnom Masačusetsu.
U nekim lokalnim medijima predstavljen je kao heroj, a njegov čin prikazan je kao potez momka koji se bori protiv korporativne moći i ogromnog projekta koji uključuje opasnu tehnologiju.
Konkretno, on je o predloženom projektu sa dva reaktora rekao: „Ova dolina bi bila uništena. Bilo bi ružno. Nevierovatno. Kao da se svi slažu da je ovo bilo ludilo“. Zvuči kao kad Donald Tramp govori o demokratiji, migracijama, a jasno je da nije iskren.
Lavdžoj je govorio o potrebama projekta za vodom (7% toka rijeke Konektikat) i veličini rashladnih tornjeva. I još uvijek nema načina da se skladišti radioaktivni otpad. Na osnovu ovoga i troškova nuklearnih elektrana Vogl u Džordžiji, on se i dalje protivi nuklearnoj energiji i kritikuje one koji su je prihvatili kao način da smanje emisije gasova sa efektom staklene bašte.
Ali upravo takav stav pokazuje koliko su mnogi argumenti antinuklearnog pokreta bankrotirali. Na primjer, ako nemamo način da skladištimo radioaktivni otpad, šta on misli da se dešavalo posljednjih 50 godina? I zar nije svjestan ogromnih količina medicinskog otpada koji je radioaktivan?
Ministarstvo energetike napominje da bi količina nuklearnog otpada koju svake godine proizvedu elektrane napunila polovinu olimpijskog bazena, dok je niskoradioaktivni otpad, kao onaj iz bolnica, 25 puta veći. Druge žalbe su na sličan način ilustrativne.
Da, rashladni tornjevi su veliki, ali izgleda da malo antinuklearnih aktivista ima problema sa turbinama na vjetar koje mogu biti visoke 120 metara i zahtijevaju ‚20 hektara zemlje za jednu instalaciju od megavata.
Suprotstavljanje velikoj korporativnoj kontroli nuklearne energije ne izgleda kao protivljenje velikoj korporativnoj kontroli vjetroelektrana ili solarnih farmi.
Da li bi dolina bila „uništena?“ Ili, kako je rekao u njegovoj izjavi policiji, „Kao poljoprivrednik zabrinut za organsko i prirodno, povrće i meso su neorganski i ne mogu da nađem prirodnu ravnotežu sa nuklearnim postrojenjem u ovoj ili bilo kojoj zajednici“.
Čini se da ne postoji način da se naša djeca bezbjedno rode ili odgajaju u našoj zajednici u bliskoj budućnosti. Nema djece? Nema jestive hrane? Šta će biti?”.
On takođe ignoriše činjenicu da je usporavanje nuklearne energije dovelo do značajnog povećanja upotrebe uglja za proizvodnju električne energije, što je značilo mnogo veće zagađenje i štetne posljedice po zdravlje.
Gubitak nuklearne energije bio je prvenstveno dobitak uglja. S obzirom na to da u SAD još uvijek radi skoro 100 reaktora i da nijedan nije ‘uništio’ lokalnu oblast, njegova primjedba je očigledno samo halabuka koju treba tretirati ništa drugačije od onih koji kažu da vjetroturbine „uništavaju“ njihov lokalitet ili da imigranti „uništavaju našu zemlju“.
Tokom 1970-ih, bilo je mnogo zabrinutih građana koji su pokrenuli legitimna pitanja o nuklearnoj energiji, insistirajući, na primjer, da elektrane imaju zaštitne zgrade.
Ali, kao i u mnogim javnim debatama, često su bile zaglušene emocionalnim i apokaliptičnim upozorenjima koja nisu imala mnogo veze sa pravom naukom.
To što toliko elektrana radi tako dugo bez značajnih štetnih efekata, trebalo bi da učini medije i donosioce odluka malo skeptičnijim prema drugim, alarmantnim tvrdnjama.
U određenoj mjeri, ono što se dešava je rat energetske kulture, sa stranama koje zauzimaju određene ideološke pozicije i tvrdnje, sakupljaju podatke i iznose apokaliptične tvrdnje.
Ali u SAD, barem, sposobnost nekolicine građana da opstruišu energetske projekte čak i bez racionalnog suprotstavljanja čini uticaj većine ratova u obrazovnoj kulturi daleko značajnijim.
Majkl Linč, saradnik Forbes
