Izgubile su sve u ratu u Ukrajini, a onda su u Hrvatskoj opet izgradile uspješan posao s keramikom

Na Horvaćanskoj cesti na broju 21, iza bijelih rešetki, sramežljivo probija šarenilo radionice keramike. Riječ je o Morra ceramics, malom obrtu kojeg su otvorile dvije Ukrajinke: Jana Guselnykova i Nastja Vishnyakova. Ovo je drugi put da počinju ispočetka, jer su u ruskoj agresiji ostale bez svega, baš kad ih je krenulo. U prvih pola godine su u Hrvatskoj stvorile kontakte, jele jedan obrok dnevno i podigle posao s kojim sad mogu pomagati drugima.

Pustile su nas da zavirimo u njihov kreativni nered u kojem nastaju ručno rađene šalice, tanjuri, zdjelice, vaze, kutije za nakit i ukrasi. Većinom ih rade one, a na radionicama koje održavaju, u izradi predmeta od keramike mogu se okušati svi drugi, i kući ponijeti komad posuđa kojeg su sami izradili. ‘’Pozdrav, dobrodošli! Uđite, Nastja još nešto dovršava u radioni, ja moram samo zapakirati radove s naše zadnje radionice!’’ govori nam Jana Guselnykova, vesela 35-godišnjakinja, koja u rukama drži kutiju zamotanu ukrasnim papirom. Imali su božićnu radionicu, kaže, pa su tako umotale rukotvorine polaznika. Osim tri velika bijela stola u prostoriji, na zidovima kraj ulaza su dvije police s njihovim radovima koji se mogu kupiti, šareni posteri i ogledala.

Najviše mjesta zauzimaju police na centralnom zidu na kojem se suše radovi polaznika radionica. Zanimalo nas je što znači ‘Morra‘. ”Prije pandemije smo planirale preseliti u Argentinu, tamo imamo prijatelje koji kažu da im lokalci teško izgovaraju prezimena. Prevele smo Nastjino prezime i ispala je riječ ‘mora’ što znači ‘kupina’. Dodale smo još jedno ‘r’ da izgleda bolje i onda nije bilo dvojbe kad smo otvarale obrt”, govori Jana.

Rusi udaraju, Nastja trči u studio

29-godišnja Nastja Vishnyakova je u Hrvatsku stigla sedam dana od početka ruske invazije na Ukrajinu. Kad su prve rakete udarile, Jana joj je slala informacije o otvorenim putevima i granicama jer je signal u Ukrajini bio loš, a internet nije radio. ‘’Ja sam bila u Italiji, imala sam dva telefona, jedan satelitski i jedan obični. Nastja mi je govorila da će sve biti u redu i da ne brinem, ja sam njoj govorila da se evakuira. Na kraju je moj otac nju i prijateljicu vodio u radionicu u Harkivu gdje nam je bila peć, jer je ona htjela završiti narudžbu koju smo dobile od jednog velikog prestižnog lanca trgovina. Tu noć je spavala u studiju, iznad nje su letili borbeni avioni, a pod prozorom je bio ruski tenk.’’

Od marketinga i broda do keramike

Njihov keramičarski obrt u Ukrajini je bio star svega godinu dana kad je Putin naredio napad. Do tad, Nastja je radila u marketingu, s malim start-up tvrtkama. Jana je bila ‘zaposlena životom’. ‘’Prije nego sam upoznala Nastju, bila sam u braku i živjela u Italiji. Kratko sam konobarila i radila na brodu, ali to nije bilo za mene. Oduvijek sam vješta s rukotvorinama, pa sam pomagala prijateljima umjetnicima. Jedne godine sam pozvala našu zajedničku prijateljicu da dođe s djecom do mene u Italiju, ali ona nije mogla. No rekla mi je da ima jako dragu prijateljicu kojoj je san živjeti u Italiji i raditi od tamo. To je bila Nastja. Prvo sam bila skeptična jer ju nisam poznavala, ali sam pristala. Super smo se složile, a kad je krenula pandemija, odlučile smo se vratiti u Ukrajinu da budemo bliže našim starijim roditeljima. A i u Ukrajini praktički nije bilo lockdowna, dok se u Italiji sve zatvorilo i nisi mogao izaći iz stana.’’ I tako su njih dvije u stanu u Ukrajini počele razmišljati što bi mogle raditi. Jana je naginjala keramici jer je to najbolje znala raditi, a Nastja je napravila istraživanje tržišta i našla rupu: rukotvorine od keramike s feminističkim motivima.

‘’Bilo je teško jer smo sve radile kod kuće, a nismo imale ni peć za keramiku pa smo ih nosile na drugi kraj grada, u radionu naše prijateljice. Naravno da nam nije prvi komad ispao dobro, dapače, ni prvih 20. Trebalo je šest mjeseci da nam tanjuri ispadnu onakvi kakve želimo, jer kod keramike ne znate odmah jeste li sve dobro napravili, treba proći oko dva tjedna da vidite je li negdje puklo, kako je ispala boja, je li oblik dobar. Kad je ispalo dobro, znale smo što trebamo raditi i pokrenule smo Instagram profil. Ubrzo su naši komadi bili u većini dućana, javili su nam se i oni kojima ne možete sami ponuditi proizvode nego oni moraju doći vama. Radile smo danonoćno da isporučimo dovoljnu količinu. Bile smo usred izrade još jedne pošiljke kad je krenula invazija. Zato i jesam prvo odjurila u radionu.’’, objašnjava Nastja.

Sama je s njihovim štenetom Cubom krenula iz Harkiva u Mađarsku. ‘’Dan prije su Rusi dignuli u zrak autobus koji je evakuirao ljude pa je ovaj u kojeg sam ja ušla bio prazan, ljudi su se bojali. Vozili smo se kroz brda i došla sam do Lviva. Tamo mi je prijateljica naručila taksi do mađarske granice, jer je na poljskoj bila gužva i čekalo se danima po zimi. Platila sam ga oko 200 eura i ležala na zadnjem sicu da me ne pogodi metak jer su na ulicama bile borbe. Na kraju sam došla do prijatelja u Hrvatsku i prva dva dana sam samo lutala. Rekla sam Jani da bih mogla živjeti ovdje i da dođe. I njoj se svidjelo, ostale smo i ne planiramo otići.’’ Nisu prije znale za Zagreb, koji je puno manji od Harkiva. Odnosno, bar je bio, s obzirom na to da je Harkiv uništen. Smjestile su se u hostel, dobile posebnu zaštitu od Republike Hrvatske kao i svi koji su pobjegli iz Ukrajine i počele raditi.

Izlaz su pronašle u radu

‘’Nismo htjele milostinju, nije nam trebalo da nam se da novac. Imale smo volju, taj projekt za trgovinu u Ukrajini, znamo raditi, samo smo trebale šansu da to pokažemo. Trebala nam je pomoć da krenemo i onda smo sve što smo zaradile investirale dalje u posao. Dok smo bile u hostelu, dobile smo posao oslikavanja keramičkih kućica za čovjeka koji ih je proizvodio za Franck. To su bile kutije i kutije, kasnije su nam prijatelji iz hostela rekli da su mislili da smo dvije čudne cure koje samo nešto bojaju. Ali nama je bilo bitno raditi. Paralelno smo počele pomagati i koordinirati donacije za majke i djecu koje su bile u hostelu s nama.’’

Jana je bila svjesna da moraju stvoriti mrežu kontakata da bi ponovno uspostavile posao. ‘’Otvorila sam Instagram, pretražila sve koji se bave keramikom u Hrvatskoj, i javila im se. Neki su nas preusmjeravali na druge koji nam mogu pomoći, neki su bili odmah za suradnju. Kulturni centri poput Centra za kulturu Trešnjevka i osnovne škole su bile super početak. Zvali su nas da držimo radionice za djecu. Djevojke iz časopisa ‘Dobra hrana’ su imale humanitarnu akciju na Ribnjaku i tako su nam pomogle da kupimo namještaj za studio. Zaklada Solidarna nam je pomogla da kupimo peć, bez čega ne bismo mogle raditi. To je bio veliki vjetar u leđa.

Udruga Domino nam je pomogla s alatima i najamninom za studio prvih par mjeseci, a Tapiker.hr, trgovina keramike, je vidjela našu priču i donirali su nam 100 kilograma gline. Djevojke iz Lab 852 su nas pozvale da im pomognemo napraviti projekt o ženama koje su se evakuirale iz Ukrajine. Ta izložba živi i danas, prošli mjesec sam bila u Estoniji postavljati radove, koji su izabrani između stotine prijavljenih. Zatim je tu i kreativni hub ‘Prostor’ u Splitu, zvali su nas da dođemo održati radionice i mogle smo zadržati sve što smo zaradile. To je trajalo dva tjedna i sad je treća godina da surađujemo, stvorili smo lijepo prijateljstvo.’’ Uzimale su sve što im se nudilo, od izrade vitrine za ured, radionica za djecu i starije, bojanje keramike. Sve navedeno se dogodilo u njihovih prvih šest mjeseci u Hrvatskoj.

Konzerva sardina dnevno i stan s plijesni

I dok su ispočetka gradile posao u Zagrebu, koliko god da im je dobro išlo, u pozadini su se puno odricale. Njihov prvi stan bio je pun crne plijesni, vrata se nisu mogla zaključati, nije radilo grijanje, a većinom nije bilo ni tople vode. Nastja kaže da su živjele u neimaštini, to je bilo njihovo dno. ‘’Što god smo zaradile, a nije to sad bilo baš puno, ulagale smo natrag u posao. Prvih par mjeseci je bilo teško i s hranom. Uđeš u trgovinu i imaš novaca samo za jedan obrok taj dan. Jele smo sardine, gotove tuna salate i jogurt. Ne sve skupa, je l’’, to je bio mjesečni meni po jedan obrok dnevno. Ali isplatilo se.’’ Godinu dana nakon, u studiju su držale radionice i počele ponovno proizvoditi tanjure, kao u Ukrajini.

No ovdje ljudima ne trebaju tanjuri, pogotovo s motivima ženskog tijela ili vulve, govori Jana, koja kaže da su u Ukrajini ljudi ipak malo otvoreniji. ‘’Znali su mi reći da bi kupili tanjur, ali što ako im mama dođe. Ja na to odgovorim da joj serviraju najbolji doručak ili kolač na tom tanjuru. Zanimljiva nam je ta različitost u mentalitetima, svi smo Slaveni i slični smo ali opet, postoje te fine nijanse koje naučiš tek kad ovdje živiš.’’

Strah od ponovnog gubitka

Morale su prihvatiti da proizvod po kojem su u Ukrajini bile jedinstvene i koji im je donio uspjeh, u Hrvatskoj ne prolazi. Pa su se bacile na komplete za izradu gipsanih otisaka ruku, stopala, odljeva ruku koje se drže skupa za Valentinovo ili Božić, a u planu je i verzija za roditelje, tako da roditelji mogu napraviti odljev ruku s djecom. Jana stalno radi na razvoju novih proizvoda i ideja.

‘’Sve te zapreke mogu čovjeka obeshrabriti, ali ako su ti neka vrata zatvorena prvi put, pokucaj opet ili pronađi prozor. Nešto će se otvoriti. Za mene je rad najbitnija stvar na svijetu. Već smo jednom ostale bez svega, znate, mi ne možemo natrag u svoju domovinu niti svojim obiteljima. Tamo nema ničega za nas. I kako smo već tako ostale bez svega, strah me da će se to opet dogoditi, pa samo radim. Od jutra do mraka. Ne možemo si priuštiti da nam se to opet dogodi. Za mene je rad čisto preživljavanje.’’ Janu zato posebno muči i što ih neki kopiraju ili pak reklamiraju svoje proizvode i usluge s njihovim fotografijama. Nastja je mrežu kontakata širila i preko ljudi koje bi upoznala šećući njihovog psa. I svi su joj rekli istu stvar: ‘’Otvarat ćete obrt u Hrvatskoj? To će teško ići.’’ No imale su plan i krenule su.

Borba s birokracijom

‘’Da sam tad znala što sad znam, možda bih drugačije pristupila. Sad već imamo iskustva da možemo otvoriti agenciju za pomaganje strancima pri otvaranju obrta. Tad nas je adrenalin gurao’’, govori Jana koju je iznenadilo da im je jedan od najvećih problema bio otvoriti bankovni račun jer nije svaka banka htjela otvoriti poslovni račun za dvije Ukrajinke koje nemaju boravak. ‘’Imamo status posebne zaštite, što je bolje, jer da smo izbjeglice ne bismo mogle još otvoriti svoju firmu, a onda ne bismo mogle raditi. Zato nismo ni nostrificirale svoje diplome, predugo traje taj proces. U Ukrajini, bankovni račun za obrt je otvoren u roku 12 sati, za prebacivanje novca i usred noći, treba par sekundi, a isti dan otvoriš obrt i unajmiš prostor. Ovdje trebaš ići ovamo, pa onamo, u tom periodu od dva sata dnevno kad rade s klijentima. Pa čekaš u dugom redu, pa ti treba sto papira, uvijek nedostaje jedan. I tako dva mjeseca dok papiri ne stignu.’’

Nadaju se da će dobiti državljanstvo, jer su se ovdje udomaćile. Jezik uče kroz posao i radionice, a Nastju je toliko strah da nešto ne bude u redu s porezom da su prvu godinu preplatile. ‘’Nadamo se da će država prepoznati da želimo ostati ovdje, radimo, stvaramo, poštujemo zakone, plaćamo porez. I porezi su ovdje puno veći u Ukrajini, a dogodi se puno pogrešaka koje nismo doživjele u Ukrajini. Jednom su nam javili da nismo platile porez u iznosu od 50 tisuća eura. To me šokiralo, pa da ga nismo platile, sad bih vozila Teslu. Međutim to je bila greška u sustavu. Ili primjerice, još uvijek nismo dobile kartice za dopunsko zdravstveno iako ga plaćamo. Prvo se zahtjev izgubio, iako su uplatnice dolazile, pa je poštar navodno izgubio omotnicu, pa sto problema. No dobro, to je ta mala razlika u mentalitetima, ovdje su ljudi opušteniji ali su jako srdačni, što nam je pomoglo jer nismo bile same u svemu.’’

Pokušaji i pogreške

Opekle su se i kroz par suradnji pa sad za sve potpisuju ugovor. Jana i dalje ne razumije zašto se poslovi ugovaraju s toliko puno sastanaka na kavama i ručkovima, dok se Nastja lakše prilagodila. ‘’Tko želi samo popričati o životu, to radi Nastja. Ja više pričam o poslu. To je bio problem na radionicama u početku, dobivali smo komentare da se ne smijem dovoljno i da nisam srdačna. Jedan vikend smo s prijateljima otišle na kajakarenje i kad sam vidjela kako taj vodič pristupa polaznicima, shvatila sam u čemu je problem. Sad se to više ne događa, opustila sam se, naučila sam da, kao i u Ukrajini, i Hrvatima treba neka potvrda kad rade nešto kreativno, kad su opet djeca. Ipak su nas odgajali ljudi koji su odrastali u socijalističkim režimima, bilo je strože. A i nama je ovo nova kultura i jezik, koncentrirana sam u razgovoru da sve razumijem pa nekad izgledam arogantno.’’

Napravile su i neke pogreške. Prebrzo su iznajmile još jedan prostor do trenutačnog studija i proširile se, a prihodi su ih ipak ‘vratili na zemlju’. Tu je i par propalih ideja, a najveći udarac je bio kad su radionice preuzele druge suradnice s kojima su radila ne nekim projektima. ‘’Ja sam proživljavala burnout i one su nam pomogle. Nisu ništa loše napravile, samo smo shvatili da su ljudi htjeli nas, mi smo lica brenda. Kad sam se vratila na radionice, i ljudi su se vratili. Neki dolaze i po više puta. Sad je to postao i oblik terapije.’’ Svjesne su da su preko društvenih mreža izgradile osobni brend, Jana je ta koja vodi radionice i društvene mreže, Nastja se bavi proizvodnjom. ‘’Naučila sam da moramo biti strpljive, naći vremena za opuštanje jer bez toga ne radiš dobro, i da se ne treba bojati neuspjeha. Ništa ne bih promijenila.’’

Pomažu roditeljima, udrugama, Ukrajini…

Jana kaže da će se moći opustiti tek kad posao krene toliko dobro da si može priuštiti da posao funkcionira i bez nje. ‘’To je teško kad si sam svoj gazda, ali tome stremim.’’ Kako su ih Hrvati dobro prihvatili, imaju osjećaj da moraju vratiti tu ljubaznost natrag, pa surađuju s humanitarnim udrugama. Trenutno skupljaju donacije za udrugu ’Dog&Go’, dvije djevojke koje sve rade u svoje slobodno vrijeme.

Tko god dođe u njihov studio, može donirati direktno na račun udruge koliko želi, a zauzvrat uzeti neku šalicu, tanjur ili vazu koju su izradili polaznici radionica, a nisu ih nikad preuzeli.

Pogledajte galeriju

No njih dvije ne rade samo za sebe. Šalju novce Janinim roditeljima koji su prestari da bi radili. ‘’Prošle godine smo im postavile dimnjak, godinu prije toga smo kupile generator koji je jako skup. Tamo je rat, nemaju sve što im treba. Imamo i jako puno prijatelja koji su u vojsci, koji se bore. I njima doniramo. Nedavno je našem prijatelju poginula supruga koja je isto bila u borbi, a usput je pomagala psima koji su u okupiranim područjima. On sad nastavlja njen posao, pa i tu pomažemo. Imamo osjećaj dužnosti da pomognemo i doma i zajednici ovdje koja nas je prihvatila. Morate vratiti društvu, tako ono ide naprijed.’’

Autor Laura Šiprak, Forbes Hrvatska