Globalne dileme: Puter ili oružje?

Dino Osmanbegović, bankarski i finansijski ekspert za Forbes BiH analizira odbrambene politike u svijetu, koliko zemlje EU procentualno izdvajaju za odbranu u odnosu na glavne aktere u svijetu i kakve bi mogle biti ekonomske posljedice sadašnjeg „naoružanog mira“

Poznati ruski književnik A.P. Čehov (Anton Pavlovich Chekhov) insisitirao je na pripovjedačkom pravilu da „svaki element u priči mora biti nužan, a nevažne elemente treba ukloniti“. Stoga, ako se u priči pojavljuje pištolj, mora postojati razlog za to, pa je u kasnijoj radnji očekivano da pištolj i „zapuca“.

Trenutno se mnogo se priča o ulaganjima u odbranu, a time i u oružje, pa se nameću dva pitanja, u duhu uvodnog „pravila“: da li planetarna najava naoružavanja „nužan“ element (dok su ostali nebitni pa se mogu „ukloniti“), i hoće li se, u kasnijoj „radnji“ iz tog oružja i zapucati?

Ovdje nam nije namjera da tumačimo dubine i tajne geo-strateških odnosa i vojnih doktrina, nego da pokušamo da identifikujemo moguće pozitivne i negativne ekonomske posljedice najavljenog „historijskog“ ulaganja u odbranu, i da, eventualno, procijenimo njihovu amplitudu, u zemljama Evropske Unije, kojima težimo da se pridružimo.

Otud naslovna dilema: puter ili tenkovi, jedan od pojmova osnova ekonomike o raspodjeli datih proizvodnih mogućnosti privrede, u smislu veće korisnosti (oportunosti) za društvenu zajednicu, a u cilju njenog rasta i razvoja. “Puter” predstavlja ne-odbrambenu robu koja povećava blagostanje: standard života, socijalnu zaštitu i sl. ( škole, bolnice, parkovi, putevi…). “Oružje” se odnosi na sigurnosnu robu kao što su osoblje – vojnici i civilno pomoćno osoblje – kao i vojnu opremu i infrastrukturu (oružje, brodovi, tenkovi, avioni, aerodromi…).

Dakle, u ograničenim raspoloživim resursima, država bi trebalo da se opredijeli za omjer proizvodnih kapaciteta posvećenih: životnom standardu društva – ovdje personificiranom „puterom“, i sigurnosti zajednice – simbolično predstavljeno „oružjem“.

Historija je zabilježila da su se gotovo svi američki predsjednici tokom 20. vijeka suočavali , manje- više, sa istom dilemom, pokazujući različite uspjeh i konačne rezultate. Aktuelnog predsjednika Donalda Trumpa su počeli „prozivati“ imajući u vidu već uspostavljen trend porasta troškova za odbranu (dok „jastrebovi“ u Republikanskoj stranci zagovaraju povećanje sa sadašnjih 3,5 na 5% udjela u GDP). Troškovi za odbranu u SAD-u bili su oko 3 odsto BDP-a u posljednjoj deceniji, što je pad u odnosu na oko 4,5 odsto u 2010. tokom Globalnog rata protiv terorizma, i oko 10 odsto na vrhuncu Hladnog rata.

Mjere koje je nova administracija započela su očekivane i opravdane, ali brzina i magnituta promjena i „rezanja“ dovode u pitanje učinkovitost „terapije“.

U nastavku nastojimo dokučiti kakve bi mogle biti ekonomske posljedice sadašnjeg „naoružanog mira“, a u nadi da „pucanja“ ipak neće biti.

Ko je ko u odbrambenim pripremama planete?

U odlukama o odbrambenoj politici pojedinih država ključnu ulogu igraju poređenja vojne potrošnje. Kao i u svim drugim makroekonomskim razmatranjima, glavne kategorije ulaganja se stavljaju u omjer sa nacionalnim GDP (bruto društvenim proizvodom).

Za ilustraciju služe nam podaci o odbrambenim ulaganjima vodećih globalnih sila:

• Kine: oko 2% GDP – (sa porastom za 10 puta u dvadeset godina – po službenom kursu sa 22 na 296 milijardi USD);
• SAD: sa približno 3,5% (oko 916 milijardi) – i aktivnom dinamikom rasta u zadnjih 20 godina, osim u periodu od 2010 do 2014. (što je bila posljedica povlačenja iz Afganistana i Iraka);
• Rusije: sa 6%, (oko 455 milijardi USD), sa značajnim porastom tokom rata u Ukrajini, ujedno ovo je jedina država u usporedbi u stanju aktivnog rata;
• Evropske Unije: sa oko 1,9% GDP (ukupno 350 milijardi USD).

Prema podacima Svjetske banke ukupni vojni troškovi u cijelom svijetu 1960. godine iznosili su oko šest odsto ondašnjeg svjetskog GDP (1.360 milijardi USD), a procentualni udio je manje-više kontinuirano padao tokom posljednjih 60 godina, da bi u 2023. godini iznosio 2,4 odsto svjetskog GDP, koji sada iznosi 106.170 milijardi USD. Ovaj „pad“ bi nas mogao dovesti u zamku pogrešnog zaključka: rekli bismo da su sada izdvajanja za odbranu manja, procentualno da, ali je planetarni GDP za isto vrijeme nominalno porastao za 77 puta.

Kakva je ekonomika odbrane u Evropskoj Uniji?

Iz gornjeg pregleda može se zaključiti da zemlje EU procentualno najmanje izdvajaju za odbranu u odnosu na glavne aktere u svijetu. Već duže vrijeme se ponavlja da bi NATO članice trebale svoja ulaganja u odbranu podići na 3%, a recentno su očekivanja podignuta na 5% GDP.

Interesantno je pogledati kako te ideje padaju na „nacionalno tlo“ različitih članica EU (koje su velikoj većini i članice NATO), i koje imaju raznoliku: ekonomsku i budžetsku situaciju, snagu ekonomije, stabilanost rasta; sa različitim geografskim pozicioniranjem spram glavnog potencijanog „agresora“ – Ruske Federacije; različitu strukturu troškova odbrambenog budžeta: ljudstva, tehnike i infrastrukture…

Ukupna ulaganja EU u odbranu su se u periodu 2005. do 2020. godine kretala u rasponu od 150 do 200 milijardi EUR, bilježeći usporen („uspavan“) rast, što je prilično iritiralo glavnog NATO partnera, naročito otvoreno tokom prvog Trumpovog mandata, kada su i počele najave o mogućem izlasku SAD iz pakta.

Tek zadnje tri godine (što koincidira sa Ruskom agresijom na Ukrajinu) „probuđena“ Evropa je podigla izdvajanja za 30% dostižući u 2024. godini iznos 326 milijardi EUR (355 mlrd. USD). Tri glavne evropske ekonomije po ulaganjima u odbranu su V.Britanija (75 mlrd. USD), Njemačka (68 mlrd. USD) i Francuska (61 mlrd USD) u 2023. godini.

Odbrambeni kapacitet EU je dodatno opterećen još jednim faktorom – zatečena struktura troškova odbrane: Prema podacima iz 2022. godine, troškovi EU na vojne plate i penzije bili su do 45%, a samo 22% vojnog budžeta je alocirano na opremu i 29% na trening, nabavke i održavanje.

Poređenja radi, glavni rivali – Kina i SAD održavaju oko 50% odnosno 30% budžeta za personal, dok za operacije izdvajaju 20% odnosno 50%, i 15% odnosno 30% za opremu (sve respektivno)

Odakle dolaze prijetnje za EU?

Zašto bi EU uopšte trebala ovako veliki porast ulaganja u odbranu i kojimje to prijetnjama Unija izložena?

Rusija ostaje fundamentalna prijetnja za EU sigurnost u doglednoj budućnosti, što uključuje agresivnije nuklearno držanje, pozicioniranje nuklearnog oružja u Bjelorusiju, daljnji razvoj ratne privrede, jačanje saradnje sa Sjevernom Korejom, Kinom i Iranom. Naime, procjene NATO-a, naročito njegovih članica Njemačke, Poljske, Danske i baltičkih država pokazuju da je Rusija spremna za napad u roku od tri do deset godina.

Kina, iako ključni spoljnotrgovinski partner, ima drugi najveći vojni budžet, uz nastavak ulaganja u odbranu, nedostatak transparentnosti u izgradnji vojnih kapaciteta.

Bliski i Srednji Istok sa otvorenim žarištima različitih kriznih scenarija.

Afrika sa nekoliko žarišta ekstremizma (Sahel, Sudan, Libija).

Porast hibridnih prijetnji – cyber napadi, elektronsko ometanje u GPS i satelitskim sistemima, kampanje dezinformiranja, politička i industrijska špijunaža…

Globalna tehnološka utrka i snabdijevanje kritičnim sirovinama.

Šta EU priprema i koje su očekivane ekonomske posljedice

Prema vojnim procjenama zemlje EU bi mogle trebati dodatnih 300.000 vojnika, godišnje povećanje potrošnje minimalno 250 milijardi EUR u kratkom roku, uz postepeno zatvaranje kritičnih jazova u sposobnostima: zračna i raketna zaštita, artiljerijski sistemi, municija, rakete, dronovi i protiv-dron sistemi, vojna mobilnost, sistemi za elektonsko ratovanje…

Osim povećanja iznosa novčanih ulaganja, bilo je potrebno promijeniti i paradigmu – novi koncept sadržan u krilatici: „Kolektivna odbrana kroz podjelu odgovornosti, a ne podjelu troškova“.

U martu 2025. je konačno je obznanjen plan kojim se predviđa povećanje ulaganja za dodatnih 1,5% GDP koje bi, navodno, moglo u naredne četiri godine da kreira dodatno 650 milijardi fiskalnog kapaciteta i zajedno sa tzv. SAFE (Security Action for Europe) kreditnim instrumentom u visini od 150 milijardi EUR (putem Evropske investicione banke – EIB i drugih instrumenata), podržalo zemlje članice da ulažu u ključne odbrambene oblasti.

Obje dimenzije plana imaju rizik otežanog ostvarenja – fiskalni dio očigledno jer zahtijeva dodatno „naprezanje“ nacionalnih budžeta (velika većina su već u deficitu), i kreditni dio može imati negativan utjecaj na opšti porast kamatnih stopa, što opet stavlja u veći rizik slabije i već zadužene članice.

Makroekonomski gledano, ključna ograničenja nove EU odbrambene strategije su:

– Relativno mali vojno-industrijski kompleks, u kojem vodeće EU odbrambene kompanije imaju do 30% manji obim prihoda i operativne marže 2-3% niže od američkih rivala. Tokom 2023. godine industrija EU odbrane je u 2023. ostvarila promet od oko 160 milijardi EUR (porast 17%), povećala zaposlenost za 8% na 581 hiljadu zaposlenih. Poređenja radi, ukupna EU ulaganja u odbranu (koja se još uvijek oslanjaju i do 80% na ino izvore, primarno SAD) su 355 milijardi UDS, dok, na primjer, samo njemačka automobilska industrija ima godišnji promet više od 600 milijardi USD i čini 6% njemačkog GDP.

– Pored veličine, limitirajući faktor je i ograničen pristup industrije privatnom kapitalu, jer, mnoge finansijske institucije isključuju finansiranje vojnih projekata zbog striktne interpretacije regulative ESG i održivog finasiranja (Sustainable Finance). Pristup finansijama je važno za male i srednje kompanije (SME) – koje su ključne u inovacijama, održavaju konkurentnost, otpornost i sigurnost Unije.

– Naredni problem je fragmentacija opreme i tehnologije – samo kao primjer: EU vojna industrija ima 19 različitih tipova borbenih tenkova, 23 vrste oklopnih pješadijskih vozila, 27 modela razarača i fregata, 28 verzija hovicer artiljerije kalibra 152/155 itd…

Gledano iz aspekta rasta, povećanje ulaganja u odbranu dolazi za većinu članica EU u relativno nepovoljnom trenutku. Procjena rasta cijele EU je za 2024. godinu je 0,9% (u eurozoni 0,8%), a Evropska centralna banka (ECB) prognozira godišnji prosječni rast realnog GDP od 0,9% u 2025. godini, sa blagim pojačanjem na 1,2% u 2026. i 1,3% u 2027. godini, i to nakon revizije izgleda u odnosu na decembar 2024. za 0,2% na niže za tekuću i 2026. godinu.

Njemačka, kao glavni ekonomski motor Unije, suočava se sa usporavanjem rasta i gubitkom stranih tržišta glavnih industrija. U svjetlu takvih dešavanja Goldman Sachs-ov tim prognozira rast Njemačke privrede za 2025. od svega 0,2%, te za 2026. i 2027. godinu 1,5% odnosno 2%.

Također, prema sporazumu Pakt satabilnosti i rasta (Stability and Growth Pact – SGP) svih 27 članica EU se obavezalo na održavanje dva ključna koeficijenta: deficit vlastitog budžeta do 3% GDP i stepen javnog duga do 60% GDP (Debt-to-GDP ratio).

Uvidom u godišnji pregled ispunjavanja navedenih kriterija za 2023. godinu, zemlje članice EU su zbirno imale prekoračenje oba koeficijenta: deficit od 3,5% i 83,5% odnos dug/GDP. Ocjena za dostizanje usklađenosti u oba slučaja je optimistična: „snižavanje dovoljno brzo“.

Rješenje u „privremenom popuštanju“ striktnih kriterija (tzv.escape clause), uvodeći izuzetak za buduća odbrambena ulaganja izuzetak tzv. golden rule (posebno važno za zemlje koje su već u prekoračenju). Stvar se dodatno komplikuje što su na rubovima izloženosti prema najozbiljnijem potencijalnom agresoru relativno manje, ekonomski slabije i budžetski „rastegnutije“ države članice. Imajući u vidu postojeću izazovnu poziciju nekih članica, fiskalna konsolidacija će biti rizik za srednjeročni rast. Istovremeno, potrošnja bez obezbijeđenih izvora obično ide sa višim prinosima na obveznice i općenito strožijim finansijskim uslovima.

Ni polje čisto makroekonomskih efekata odbrambenih ulaganja ne izgleda obečavajuće, iako se analitičari razilaze po nivou „optimizma“.

Za mjerenje mogućih efekata koristimo tzv. fiskalni multiplikator, koji, mada ima mnoge metodološke zamjerke, dobar je kao osnovni indikator mjere očekivanih rezultata.

Naime, fiskalni multiplikator mjeri koliko se prihodi i proizvodnja zemlje povećavaju kao reakcija na promjenu (povećanje) u državnoj potrošnji, što ukazuje na efikasnost takve potrošnje u ekonomiji.

Ekonomska literatura sugeriše da su fiskalni multiplikatori odbrambene potrošnje ispod jedinice – znači da za svaki 1 EUR uložen u odbranu GDP raste za manje od 1 EUR i uobičajeno je još manji u prvih godinu – dvije ulaganja.

I pored velikih iznosa novca, procjene CitiGroup su da bi najavljena ulaganja u odbranu u EU imala gotovo zanemariv efekt u 2025., rast do 0,2 % u 2026. i potom u rasponu od 0,5 do 0,7% u periodu 2028-2029. godini. I ING bank ima skromna očekivanja (0,1 do 0,2% dodatnog rasta u 2026. i 2027.), sa mogućim povećanjem ako se ulaganja dese ubrzanije.

Goldman Sachs-ov odjel za istraživanja procjenjuje da će dodatna potrošnja na odbranu imati fiskalni multiplikator od 0,5 tokom dvije godine, što znači svakih 100 EUR utrošenih na odbranu će rezultirati porastom GDP za oko 50 EUR.

Međutim, imamo i mnogo optimističnija predviđanja (čudno li, evropska). Naime, izvještaj Instituta u Kielu tvrdi da bi potrošnja na odbranu mogla značajno potaknuti ekonomski rast Evrope i industrijsku bazu ako su izdaci usmjerni na visokotehnološko, regionalno proizvedeno naoružanje. U izvještaju se navodi da bi GDP mogao porasti za 0,9 do 1,5 posto godišnje, ako vlade povećaju godišnju potrošnju za odbranu prema sugestiji NATO-a od 2 do 3,5 posto BDP-a i prebace se sa kupovine oružja, dizajniranog i uglavnom proizvedenog u SAD-u, na domaće inovacije.

Prije zaključka, jedna istorijska analogija. Nezadovoljan nepovoljnim razvojem Mirovnih pregovora nakon Prvog svjetskog rata (po njegovom mišljenju neprimjereno nametanje ponižavajućih odredbi stranama gubitnicama), čuveni ekonomista John Maynard Keynes i sam učesnik pregovora, dao je ostavku u timu, i potom napisao knjigu sa znakovitim naslovom: Ekonomske posljedice mira. Knjiga ga je proslavila i pomogla da se uvrsti među najvažnije ekonomske umove svih vremena. A mi sad, na žalost, znamo kakve su bile posljedice onog i onakvog mira – Velika depresija u kombinaciji sa frustracijama poraženih zemalja, naročito Njemačke, uvela je planetu u Drugi svjetski rat.

Uz sve navedeno, izgleda da planirana izdvajanja za odbranu iako nisu takve amplitude da mogu samostalno kritično ugroziti stabilnost ekonomskog sistema EU, u sadejstvu sa drugim nestabilnostima, mogu biti okidač veoma nepovoljnih scenarija. Isto tako, čini se, nisu ni tog potencijala da mogu potaknuti ozbiljniji rast. Hoće li ulaganja u odbranu barem ojačati integraciju EU do višeg nivoa koordinacije fiskalne politike i budžeta i, posljedično, bolje „obezbijediti“ njene članice i stanovnike, ostaje da vidimo.

Kritičari mogućeg otklona sa dominantno socijalnih programa EU budžeta (Vidjeti grafikon u nastavku) u korist novog „hita“ – odbrambenih ulaganja, zabrinuti su da li će „tenkovi pregaziti“ egzistencijalne, socijalne i druge društveno korisne djelatnosti, jer, ipak, tenkovi se ne mogu „mazati na hljeb“, niti mogu zadovoljiti raznolike potrebe zrelog i razvijenog društva, kakvo je EU u cjelini.

Osim, ako ne „zapucaju“ na kraju predstave i stvore „najnovije normalno“.

Za Forbes BiH piše: Dino Osmanbegović, diplomirani ekonomista, bankarski i finansijski ekspert.