Uprkos završetku sukoba, iranska prijetnja globalnim lancima snabdijevanja naftom i dalje postoji

Nakon američkog bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja, cijena nafte, moglo bi se reći, uključivala je sigurnosnu (ili ne-sigurnosnu) premiju od oko 10 dolara po barelu. Postojao je niz scenarija o tome kako bi se prijetnje povezane s poremećajima u isporuci nafte mogle razviti. Od napada dronovima na pošiljke nafte u Arapskom/Perzijskom zaljevu do izraelskog ili američkog napada na iranski terminal za izvoz nafte. Gdje bi najgori mogući scenarij bio masovni iranski napad na saudijska naftna polja.

Umjesto toga, dogodila se najbolja moguća opcija: iranski napad na američku bazu u Kataru, izveden na način da se minimiziraju žrtve. To je sugeriralo da Teheran želi deeskalaciju.

Ali hoće li to ostati jedini potez? Izrael je sporo prihvatao prekid vatre, a sada se čini zadovoljan što je iranski nuklearni program teško oštećen.

Ko će reći kada je gotovo?

Predsjednik Trump je objavio da su iranska nuklearna postrojenja “uništena”.

Iako postoje glasovi protivljenja, obje zemlje izgledaju zadovoljne ishodom i za sada je malo vjerovatno da će poduzeti daljnje vojne akcije.

Međutim, baš kao što zapadne obavještajne službe nisu bile jednoglasne u procjeni efikasnosti vojne operacije, tako nisu bile ni izjave iranskih lidera.

Svaka pojedinačna izjava mogla bi imati svoju svrhu. Proglasiti operaciju uspješnom kako bi se odvratili budući napadi ili je proglasiti neuspješnom u smirivanju domaće javnosti.

Međutim, njihove izjave ne doprinose jasnoći situacije.

Kod asimetričnih frizura, uvijek je korisno sjetiti se pravila Blut Blutarsky iz serije Animal House: “Nije gotovo dok mi ne kažemo da jeste.”

Koje bi mjere Iran mogao poduzeti?

Međutim, prerano je tvrditi da Iran neće poduzeti daljnje akcije. Postoje dva specifična smjera koja bi mogla imati ozbiljne posljedice po tržište nafte i globalnu ekonomiju.

Prvo, vlada (ili njeni dijelovi) mogli bi se okrenuti asimetričnom ratovanju. Umjesto javnog lansiranja projektila, mogli bi pokušati s cyber napadima, sabotažama, terorizmom i/ili atentatima. I to u nadi da će ti napadi biti takvi da se mogu odbiti, kako SAD i/ili Izrael ne bi odlučili na odmazdu.

Međutim, čini se da lideri dvije zemlje vjerovatno neće odbiti odmazdu čak i ako ne postoje čvrsti dokazi.

Osim toga, moguće je da postoje i drugi akteri, poput Al-Kaide, koji žele da Iran bude kažnjen. Stoga bi mogli poduzeti tajne akcije nadajući se da će krivica biti pripisana Iranu.

To bi nas vratilo na situaciju prije bombardovanja, sa zabrinutošću da bi vojna eskalacija mogla uključivati napade na pošiljke nafte ili naftna postrojenja.

Daljnje zalihe nafte – šta se može očekivati

Bilo bi lijepo pomisliti da bi se Netanyahu suzdržao od napada na iranska naftna postrojenja, s obzirom na to da bi to naštetilo njegovim saveznicima. Ali izraelski lider teško da je poznat po suzdržanosti.

S druge strane, američka mornarica bi vjerovatno imala zadatak da uništi iranske vojne ciljeve, pa čak i rukovodstvo, a ne naftnu infrastrukturu.

Kao što je više puta detaljno objašnjeno, Iran bi mogao poremetiti transport nafte u Arapskom/Perzijskom zaljevu, ali samo djelimično i samo na kratko vrijeme.

Rojevi dronova i raketa mogli bi nanijeti dovoljno štete dovoljnom broju tankera da odvrate mnoge kompanije od riskiranja svojih brodova. Posljedice bi bile slične problemima u lancima snabdijevanja naftom uzrokovanim pandemijom. Nestabilne količine i neizvjesnost mogli bi dovesti do gomilanja zaliha i podizanja cijena iznad 100 dolara po barelu. To se može dogoditi ako napadi budu relativno uspješni.

Šta još Iran može učiniti?

Ali postoji još jedna reakcija koju bi Iran mogao poduzeti. The Economist spominje “tvrdolinijaše” u Iranu koji su uznemireni nakon uspjeha izraelskog napada i nervozni zbog nedostatka odgovora.

Vjerovatno žale što nisu izgradili i testirali nuklearno oružje, odnosno što nisu krenuli putem Sjeverne Koreje umjesto Gadafija.

Nuklearno oružje se smatra sredstvom odvraćanja i od velikog je značaja za ranjive zemlje poput Irana.

Da li je Iran sedmicama, mjesecima ili godinama udaljen od mogućnosti testiranja oružja nakon štete nanesene njegovom programu nije operativno pitanje.

Glavno pitanje je kako će SAD i Izrael reagovati na takav test.

Mogući scenario

Najbolji mogući scenario bio bi da test učini Iran dovoljno sigurnim da se vrati u zajednicu nacija kao miroljubiva zemlja, a ne kao revolucionarni akter.

Moguće je da će to učiniti. Ali predsjednik Trump ili premijer Netanyahu vjerovatno neće to pretpostaviti, bez obzira na obećanja iranske vlade.

Implikacija je da bi se poduzele daljnje vojne akcije. Najmanje što bi bilo novo bombardiranje i/ili kampanja atentata.

U tom slučaju, mogućnost napada na transport nafte i/ili naftna postrojenja od strane jedne ili obje sukobljene strane ponovo postaje stvarna.

Tokom iransko-iračkog rata, jedan karikaturista je prikazao dva protivnika kako sjede na bačvi nafte. Na slici svako bocka sa svoje strane i viče: “Evo vas!”.

Posebno se čini da SAD nisu voljne koristiti “naftno oružje” protiv Irana. To bi ih lišilo prihoda, ali bi istovremeno naštetilo globalnoj ekonomiji.

Ipak, predsjednik bi to mogao vidjeti kao petodimenzionalni šahovski potez koji bi se dugoročno isplatio.

S druge strane, obustava iranskog izvoza nafte, koji trenutno iznosi oko 1,5 miliona barela dnevno, mogla bi biti kompenzirana povećanom proizvodnjom Saudijske Arabije i/ili obnavljanjem iz strateških zaliha.

Sa svoje strane, Saudijska Arabija bi možda radije izbjegavala izazivanje iranske vlade, s obzirom na nedavno zbližavanje dvije zemlje. Ili iz želje da ne isprovocira susjeda naoružanog nuklearnim oružjem.

Strateške zalihe zemalja članica Međunarodne agencije za energiju (IEA) mogle bi lako nadoknaditi gubitak iranskog izvoza tokom nekoliko mjeseci. Međutim, vlade orijentisane na potrošače imaju dugu istoriju gomilanja zaliha tokom kriza. Iz straha od pogoršanja nestašice ili zbog nedostatka interesa za više cijene.

Šta kažu analitičari?

Analitičari energetske sigurnosti dugo su smatrali iranski napad na ogromni naftni kompleks Abqaiq u Saudijskoj Arabiji najvećom prijetnjom.

Međutim, relativni neuspjeh napada raketama i dronovima na objekat 2019. godine ublažio je te strahove.

Od tada su se iranski kapaciteti povećali. To ukazuje na to da bi prijetnju trebalo ozbiljno preispitati.

Svakako, ako vlada u Teheranu osjeti da je njen opstanak ugrožen, ekstremne akcije se ne mogu isključiti.

U poznatoj knjizi Paula Erdmana “Crash '79” opisan je scenario nuklearnog napada iranskog šaha na saudijska naftna polja. Uspješno testiranje nuklearnog oružja moglo bi podstaći strahove upravo od takvog apokaliptičnog scenarija. Pogotovo ako bi odgovor na testiranje bio masovni vojni udar s ciljem svrgavanja iranske vlade.

Moraš biti oprezan/na

Čak i ako se to ne dogodi, sve dok Iran ostane u nekoj vrsti rata s Izraelom i SAD-om, sama mogućnost da se to dogodi nametnut će sigurnosnu premiju na cijenu nafte.

Neki se nadaju da će slabost Irana nastaviti podsticati ga da se ponaša umjerenije, da obuzda svoje posrednike i odustane od svojih nuklearnih ambicija.

Izraelski rat s Iranom je završen. Nažalost, historija vanjske politike i vojnih grešaka pokazuje koliko je naivno pretpostaviti da će se protivnici ponašati onako kako mi želimo.

Bez značajnih promjena u iranskoj vladi, postoji značajan potencijal za buduće prijetnje snabdijevanju naftom od strane različitih aktera.

A ako se iranska vlada osjeća ugroženo, mogli bismo vidjeti ponavljanje Sadamovog uništavanja naftnih polja u Kuvajtu (uspješno) i Iraku (neuspješno).

U svakom slučaju, samozadovoljstvo u pogledu energetske sigurnosti djeluje kratkovido.

Michael Lynch, saradnik Forbesa