Psihološko objašnjenje studentskih protesta iz Srbije: Ko su oni na ulicama i zašto neki ne smiju izaći

Simbol su hrabrosti i pobune. Neki bi čak rekli da je to pokretačka snaga društvenih promjena. Često ne prihvataju nepravdu i glasno se bore za „bolje sutra“. Jednom riječju – studenti. U protekla tri mjeseca bili smo svjedoci kolona studenata koji prolaze kroz gradove širom Srbije, “pumpajući” atmosferu promjena.

A ima i onih koji su, iako dijele iste stavove, ipak odlučili da ostanu po strani. Bez aktivnog uključivanja u borbu. Šta ih je spriječilo u tome?

Strah od brutalnosti

Psiholog Bojana Branković Stojanović iz Psiho centra MM ističe za Forbs Srbija da su odgovori na ovo pitanje višestruki, oblikovani ličnim karakteristikama, stavovima i iskustvima pojedinca. Oni koji ostaju pasivni čine to iz straha, sumnje u efikasnost protesta ili osjećaja da njihov glas nije presudan.

“Da bismo ih istinski razumjeli, moramo zaviriti u njihov unutrašnji svijet.” Vrlo je moguće da je ovo svijet u kojem je strah jači od poziva na promjenu. To bi mogao biti ključni razlog njihovog povlačenja. Strah u ovakvim situacijama vrlo intenzivno raste, oblikujući svijest i ponašanje pojedinca. “Nije to samo strah od represije, već i strah od nečeg mnogo vrijednijeg – za sigurnost porodice, egzistencije, svakodnevne stabilnosti funkcionisanja života”, ističe Bojana.

Ona dodaje da se ljudi u duboko ukorijenjenim sistemima zastrašivanja plaše brutalnosti, napada i posljedica koje bi mogle uslijediti.

“Neki pojedinci se ne boje toliko za svoje živote, koliko za živote svojih najmilijih, za stabilnost svog posla i budućnosti.” U opisanim sistemima represija nije uvijek očigledna i direktna. Često se manifestuje kroz suptilne, gotovo neprimjetne signale, kao što su nezvanične prijetnje ili upozorenja koja dolaze od nadređenih.

„Ovi, često neizrečeni, pritisci utiču na ponašanje pojedinca i imaju snažan uticaj na odluke o protestima“, objašnjava ona.

Stvaranje osjećaja dubokog stresa

On kaže – dramatične ucjene i prijetnje ostavljaju ozbiljne tragove na pojedince koji kroz to prolaze. Kada je ugrožen gubitak posla, to se često posmatra kroz gubitak finansijskih sredstava. Međutim, to ima dublje psihološke efekte.

„Unutarnji sukob koji nastaje unutar ljudi stvara osjećaj dubokog stresa i predstavlja jedan od najvećih psiholoških izazova s ​​kojima se pojedinac suočava u represivnim sistemima. “S jedne strane, moralne norme i vrijednosti usmjeravaju čovjeka na akciju, da se bori za ono što smatra pravednim i ispravnim, dok s druge strane strah za ekonomski opstanak guši pokretačku snagu i poziva na pasivnost”, objašnjava on.

Zašto ne vjerujemo da je promjena moguća

Tada, kaže, borba između moralne odgovornosti i lične sigurnosti postaje iscrpljujuća . Potreba za opstankom postaje prioritet, a poziv na akciju gubi snagu i potiskuje se u drugi plan.

“Stalno ugnjetavanje ugnjetavanja, koje se prenosi generacijama, stvara osjećaj da nema mjesta za promjene.” U psihološkom smislu, ovaj fenomen se naziva ‘naučena bespomoćnost’ . To je unutrašnje uvjerenje da nijedna akcija ne može donijeti rezultate, ma koliko truda i vremena uložili u to. Ovaj fenomen nije akutna reakcija na određeni društveni događaj. To je dugotrajan proces koji se godinama učvršćuje u odnosu između društva kao skupa pojedinaca i represivnog režima. Niz negativnih iskustava u prošlosti, koja nisu dovela do promjena, uzrokuje da čak i najvažniji momenti za inicijaciju i promjenu budu zamijenjeni osjećajem beznađa i pasivnosti“, ističe on.

Svaka radnja se, kaže, tada doživljava kao gubljenje vremena i energije, a takav stav se učvršćuje i postaje odbrambeni mehanizam – način zaštite od razočaranja i potencijalne opasnosti.

“U tom procesu, ljudi se povlače u privatnost svojih života, zadovoljni sitnom sigurnošću .” Počinju vjerovati da su izbori i slobode samo fantazija, nedostižna stvarnost koja im je oduzeta. U konačnici, naučena bespomoćnost znači ne samo prestanak vjerovanja u mogućnost promjene, već i uvjerenje da su njihove želje, čak i osnovne, nevažne i neutemeljene. Pasivnost postaje normalnost i jedini poznati način života. “Psihološka adaptacija na represiju postepeno gasi svaku želju za borbom i smanjuje vjeru da je promjena moguća”, objašnjava on.

“Nema svrhe, svi su isti”

Bojana kaže i da kada se sloboda izražavanja i pravo na otpor stalno guše, istina o takvom sistemu postaje preteška za podnošenje. U takvim okolnostima, ljudi biraju na nesvjesnom nivou da racionaliziraju svoje nedjelovanje. I sve to koriste kao način zaštite unutrašnje stabilnosti.

“Umjesto da se suoče sa strašnom stvarnošću, pojedinci se povlače u lažni mir, govoreći sebi: ‘Nema svrhe’, ‘Svi su oni isti’.” “Ove misli postaju zaštitni mehanizam, koji pomaže u izbjegavanju suočavanja s teškim životnim uvjetima, kao i oslobađanju od bilo kakvog oblika lične odgovornosti”, ističe on.

Ovaj narativ, kaže, duboko utiče na individualnu psihu. Izaziva strah od gubitka stabilnosti.

“Status quo postaje nešto što se mora očuvati, jer se svaki pokušaj promjene doživljava kao rizik od potpunog kolapsa”, dodaje on.

Neko drugi će to uraditi

Još jedan ključni faktor koji doprinosi pasivnosti, kaže on, je fenomen poznat kao efekat posmatrača . Prisustvo drugih ljudi stvara disperziju odgovornosti – ideja da odgovornost za djelovanje ne leži samo na jednoj osobi, već se dijeli na sve prisutne.

“U društvenim krizama, društveni pritisak može imati vrlo snažan utjecaj na oblikovanje ponašanja pojedinca.” “Ljudi razvijaju strah od izolacije od zajednice , a kako bi izbjegli stigmu i potencijalne sukobe, odlučuju se povući”, kaže on.

Kako objašnjava, kritičko mišljenje može dovesti do razvoja povjerenja u vlastito donošenje odluka.

“Ljudi s visokim samopouzdanjem vjeruju u svoje sposobnosti da prepoznaju i riješe izazove, a takvi ljudi će se vjerovatno lakše uključiti u ponašanje koje smatraju prosocijalnim.” S druge strane, nisko samopouzdanje može dovesti do sumnje u vlastite sposobnosti, vještine i znanja, što dovodi do pasivnosti i prenošenja odgovornosti na druge ljude. Samosvijest je ključna za oslobađanje naše unutrašnje snage, sposobne pokrenuti promjenu i oblikovati svijet oko nas”, zaključuje ona.

Studenti se ne boje

Psiholog i psihoterapeut Mina Radosavljević za Forbes Srbija ističe da oprečne emocije dominiraju među onima koji žele da protestuju, ali i dalje ostaju kod kuće. S jedne strane, to je osjećaj olakšanja jer ostaju u zoni udobnosti i ne izlažu se potencijalnoj nelagodi. S druge strane, osjećaj krivice i stida. To, kaže, rezultira stalnim ili povremenim osjećajem anksioznosti.

“Ono što smo imali prilike vidjeti je da su studentski protesti isključivo nenasilan i miran odraz nezadovoljstva i želje za promjenama. Toliko je ljudi učestvovalo da se sa njihove strane nije dogodio nijedan incident tog tipa. U takvoj atmosferi, kada se na društvenim mrežama pojave snimci prijetnji narodu i studentima, koju drugu emociju osim straha prosječan čovjek može osjetiti? „Rezultati istraživanja koje sam sprovela u januaru sa studentima u izolaciji pokazuju da se studenti ne boje“, ističe Mina.

Porodica, kaže, najčešće utiče samo na osjećaj podrške i ponosa. Međutim, ne na odluku pojedinca da li će protestovati ili ne. Osim toga, postoje društvene norme i pritisak okoline koji također podstiču ljude na razmišljanje.

„Efikasnost zavisi od vjere i povjerenja u proces i pozitivnog ishoda. “Ako neko ima pozitivan stav i očekivanja prema ovom društvenom pokretu, veća je vjerovatnoća da će htjeti biti dio njega “, objašnjava on.

Međutim, ako je zbog prethodnih pokušaja izgubljeno povjerenje, to može biti razlog za odustajanje i prepuštanje osjećaju bespomoćnosti, što dovodi do depresije.

Autor Hristina Kovačević, Forbes Srbija