Jesu li balističke rakete Orešnik baš tako opasne kako tvrdi Putin? Analiza Forbesovog stručnjaka

Prošlo je već dva tjedna, a prašina nakon ruskog napada balističkim raketama Orešnik na Dnjipro još se nije slegla. Razlog za to uglavnom su javni istupi Vladimira Putina u kojima ruski predsjednik konstantno ponavlja koliko je to oružje efikasno, što prenose i ruski, ali i međunarodni mediji. No, jesu li te “božje strelice” kako ih nazivaju neki ruski mediji, doista tako efikasne? Analizira vojni i tech analitičar Forbesa David Hambling

Ovaj primjer upotrebe balističke rakete srednjeg dometa s konvencionalnom bojevom glavom bio je prvi u svijetu. Bez jedinstvenog eksploziva, raketa sadrži trideset šest komada kazetnog streljiva koje se raspršuje kinetičkom energijom, “kao pad meteorita,” objasnio je to poetski Putin. Kiša umjetnih meteorita sigurno je izgledala impresivno, ali dokazi ukazuju kako je stvarna šteta bila malena. Napad na Dnjipro bolje se može opisati kao vatromet nego stvarna prijetnja.

Ekvivalent nuklearne bombe, samo bez radijacije?

Thinktank RAND predložio je da se u interkontinentalne balističke rakete umjesto nuklearnih bojevih glava umetnu šipke od volframa još 1950-ih, u sklopu projekta Thor. Ideju su naknadno koristili i pisci znanstvene fantastike. Umjesto da čitava struktura padne na metu odjednom, šipke mogu ostati u zraku i biti preusmjerene na odabrane mete. Zagovornici ovog koncepta tvrdili su kako ove šipke mogu izazvati udar iste snage kao onaj nuklearne bombe, ali bez radijacije.

Nekoliko desetljeća kasnije, Putin ponavlja te iste tvrdnje. Rekao je kako nekoliko ovih raketa, upotrijebljeno na istoj lokaciji, može imati efekt “usporediv s nuklearnim napadom”, kao i da “znamo i iz povijesti koji meteoriti su pali na koje mjesto i kakve su bile posljedice. Ponekad je pad bio dovoljan da se formiraju čitava nova jezera.”

Putin vjerojatno samo ponavlja ono što su mu rekli njegovi “tehnološki stručnjaci” i ne preispituje njihove riječi.

Tvrdnje u teoriji jesu točne, ali samo u najužem mogućem smislu. Ovdje treba zapamtiti, kako je rekao jedan pisac znanstvene fantastike pišući o kinetičkom bombardiranju iz svemira: Nema besplatnog ručka.“

Budući da nemaju eksploziva, jedina energija u ovim bojevim glavama je ona koju dobivaju od ubrzanja izgaranjem raketnog goriva. U slučaju Orešnika koji je, vjeruje se, izravna verzija postojeće rakete RS-26, bojeva glava sa šest neovisnih dijelova teži oko 815 kilograma. Ako je vjerovati Putinu, ona pada brzinom deset puta većom od brzine zvuka (Mach 10).

U prijevodu, to je kinetička energija od oko 3,6 milijardi džula, odnosno nešto manje od eksplozivne energije jedne tone TNT-a (4,4 milijarde džula).

Većina energije je potraćena

Ova niska brojka ne iznenađuje. Ukupna težina rakete RS-26 manja je od četrdeset tona, a veliki dio odlazi na kućište, mlaznice, navođenje, samu bojevu glavu i druge elemente osim goriva. Veliki dio energije odlazi na ubrzavanje takozvane “parazitske” težine. Iako raketa u svemiru dosiže brzinu 20 puta veću od brzine zvuka (Mach 20), polovicu brzine gubi pri padu zbog atmosferskog otpora. Nema besplatnog ručka – većina energije je potraćena.

Prema tome, energija koja se ispušta pri eksploziji Orešnika otprilike je ista kao i energija bombe od oko 900 kilograma. To je veliki udar, ali nije u istoj ligi kao i GBU-43 američkih zračnih snaga – njegov eksploziv ekvivalent je 11 tona TNT-a.

Možemo li usporediti pad nekoliko Orešnika na jedno mjesto s udarom nuklearne bombe? Tijekom Hladnog rata, američka vojska razvila je nuklearnu bojevu glavu W54, najmanju te vrste ikada izgrađenu. U najslabijim postavkama ona ima udar od 10 tona TNT-a, odnosno nekih 12 Orešnika. Dakle, u ovom ograničenom smislu, veliki broj ruskih raketa koje padnu na isto mjesto mogu se usporediti s najslabijim mogućim nuklearnim udarom.

Ako izuzmemo jedan – poprilično važan – problem: te rakete ne mogu ni izbliza sve pasti na isto mjesto.

Upitna preciznost

Orešnik je udario u tvornicu Juzmaš u Dnjipru, postrojenje koje se koristilo za proizvodnju svemirskih letjelica i raketa. Nije bilo izvješća o žrtvama, a na mutnim satelitskim snimkama nisu se mogli vidjeti krateri, uništene zgrade, zapravo nikakva nova značajna šteta.

Čak ni slike bolje rezolucije nisu pokazale značajne efekte.

“Zgrade još uvijek stoje. Napad je možda izazvao dodatnu štetu, ali ne vidim je puno,” kaže dr. Jeffrey Lewis iz Centra James Martin za studije ograničenja naoružanja iz Montereya.

Snimke udara sugeriraju kako je svaka od šest bojevih glava oslobodila šest fragmenata. To je ukupno 36 umjetnih meteorita od kojih svaki teži 23 kilograma. Trenutačne najbolje procjene pokazuju kako RS-26 ima “vjerojatnost kružne pogreške” (CEP) od 90 do 250 metara. To znači da pola raketa pada unutar tog promjera. Ovakva vjerojatnost precizna je za nuklearnu bojevu glavu čiji radijus udara iznosi nekoliko kilometara, ali ne i za šačicu kinetičkih bojevih glava.

Ako je CEP 150 metara, grubi izračnu pokazuju kako 36 fragmenata koji nasumično padaju pružaju izglede od 6 posto za pogodak na jednu metu veličine kuće. Ne iznenađuje da su promašili, pogotovo zato jer snimke sugeriraju kako je radijus raspršenja možda boi i veći od 150 metara.

Ako jedan od tih fragmenata slučajno i pogodi metu, koliko štete će izazvati? Vjerojatno bi, kao i metak ispaljen iz puške prema tlu, pri brzini 10 puta većoj od brzine zvuka probio krov i katove te se zabio duboko u zemlju.

Kada je SAD proučavao sličan koncept početkom 2000-ih godina, njihove mete bili su bunkeri duboko ispod zemlje. Projektili su savršeni za zabijanje u debeli beton podzemnih postrojenja ili zapovjednih bunkera. Bili bi mnogo manje efikasni u napadima na bilo što na površini zemlje, zbog čega su Amerikanci odustali od daljnjeg razvoja koncepta.

Prijetnja Europi

Neki komentatori sa Zapada Putinovu su priču shvatili doslovno, sugerirajući kako bi Rusi pomoću novog čudesnog oružja mogli izvoditi katastrofalne napade na europske zemlje, a možda i na zračne baze NATO-a na zapadu Europe.

Za takvo nešto bilo bi potrebno mnogo raketa. Prema ranijim izračunima o proizvodnji raketa, Lewis sugerira kako Rusi možda mogu proizvoditi nekoliko desetaka Orešnika godišnje. To je pod pretpostavkom da proizvodnja postane prioritet. Ako uzmemo u obzir da se ruska raketna industrija trenutačno muči s proizvodnjom većeg broja raketa, čini se malo vjerojatnim da će toliko ograničenih resursa preusmjeriti na proizvodnju oružja tako malenog efekta.

“Ovdje nije riječ o Ukrajini,” kaže Lewis. “Ovdje je riječ o pritisku na Njemačku, Francusku i Britaniju.”

Lewis spominje grafiku ruskih medija koja prikazuje vrijeme leta Orešnika prema različitim glavnim gradovima Europe.

Sve ovo izgleda kao poprilično jednostavan pokušaj zastrašivanja. Pravi Orešnik nije ni izbliza toliko moćan koliko Putin govori. Stotine drugih balističkih raketa, poput Iskandera, nisu uspjele pokoriti Ukrajinu. I hipersonična raketa Kinžal, koju je također Putin mnogo hvalio, ispostavila se kao promašaj.

Za sve ostale pak moglo bi biti jako praktično ako Putin odluči uložiti u ove nevjerojatno skupe i uglavnom beskorisne projektile umjesto u tisuće jeftinih dronova koji bombardiraju Ukrajinu svakog dana. Takvi dronovi, od kojih svaki nosi bojevu glavu snage kazetnog streljiva Orešnika, mnogo su veća prijetnja od SF bajki o umjetnim meteoritima.

Autor originalnog članka: David Hambling, viši suradnik Forbesa
Link: Oreshnik Threat: ‘Rods From God’ Are Not As Dangerous As Putin Thinks
(Prevela: Nataša Belančić)