Izraelski nuklearni misterij: Kako Tel Aviv godinama skriva svoje oružje dok optužuje Iran
Donald Trump je posljednjih dana više puta, često velikim slovima na svojoj mreži Truth Social, poručio kako se Iranu nipošto ne smije dozvoliti da razvije nuklearno oružje.
Istu zabrinutost dijeli i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji tvrdi da je izraelski iznenadni napad na Iran – koji je od 13. juna usmrtio stotine ljudi – zapravo bio preventivna mjera kako bi se Teheran spriječio u izradi nuklearnog oružja.
Iran, međutim, poriče da razvija nuklearno naoružanje, insistirajući da je njegov program isključivo u civilne svrhe. Kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), Iran se obavezao da neće razvijati nuklearno oružje, a po tom sporazumu, Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) ima ovlasti za nadzor.
Ipak, prošle sedmice IAEA je objavila da je Iran prekršio određene obaveze – što je Teheran oštro demantirao, tvrdeći da je to poslužilo kao izgovor za izraelski napad.
Paradoksalno, Izrael nije potpisnik NPT-a i jedna je od samo pet zemalja koje nisu dio tog ključnog međunarodnog sporazuma. To znači da IAEA nema pristup niti nadzor nad izraelskim nuklearnim kapacitetima.
Šta znamo o izraelskom nuklearnom arsenalu?
Iako Izrael nikada zvanično nije priznao da posjeduje nuklearno oružje, brojne analize, deklasifikovani dokumenti i svjedočenja zviždača govore drugačije.
Procjenjuje se da Izrael ima oko 90 nuklearnih bojevih glava, te dovoljno plutonijuma da proizvede još oko 200 komada. Oružje se može lansirati sa zemlje, mora i iz zraka – uključujući američke borbene avione F-15, F-16 i F-35, podmornice klase Dolphin te balističke rakete Jericho dometa do 4.000 km.
Početak tajnog projekta
Nuklearni program Izraela započeo je krajem 1950-ih, pod vodstvom prvog premijera Davida Ben Guriona. Uz pomoć Francuske, izgrađen je tajni kompleks u pustinji Negev, poznat kao Dimona, gdje je proizveden prvi plutonijum.
Tokom inspekcija koje su Amerikanci vršili između 1961. i 1969. godine, Izrael je prikrivao postojanje ključnih podzemnih pogona, a plutonijum se već tada proizvodio u svrhu razvoja oružja.
Tajni dogovor s Amerikom
Krajem 1960-ih, administracija Richarda Nixona i izraelska premijerka Golda Meir postigli su neformalni sporazum: SAD neće postavljati nezgodna pitanja, ako Izrael ne prizna javno da posjeduje nuklearno oružje. Taj dogovor važi i danas – poznat kao “Nixon-Meir pakt”.
Vela incident i Vanunu
Izrael nikada nije priznao da je testirao nuklearno oružje, ali incident iz 1979. – poznat kao Vela događaj – ostaje sumnjiv. Američki sateliti tada su detektovali dvostruki bljesak svjetlosti iznad okeana kod južnog dijela Afrike, što mnogi naučnici smatraju dokazom nuklearne probe, vjerovatno u saradnji s tadašnjom Južnom Afrikom.
Godine 1986. bivši tehničar Mordechai Vanunu objavio je šokantne detalje o postrojenju u Dimoni. Zbog tog čina, izraelska tajna služba Mossad ga je otela u Rimu, nakon čega je osuđen na 18 godina zatvora, od čega je 11 proveo u samici.
Nuklearna politika: “Samsonova opcija”
Izrael nikada nije javno priznao postojanje nuklearnog oružja, niti ima zvaničnu doktrinu upotrebe. Ipak, u sigurnosnim krugovima često se spominje “Samsonova opcija” – ideja da bi Izrael mogao upotrijebiti nuklearno oružje u slučaju egzistencijalne prijetnje, čak i protiv nenuklearne sile.
Naziv dolazi od biblijskog Samsona koji je, kada su ga zarobili neprijatelji, srušio stubove hrama i poginuo zajedno sa svojim tamničarima – simbol žrtve u krajnjoj nuždi.
Međunarodna reakcija
Godine 2014, Generalna skupština UN-a izglasala je rezoluciju kojom se Izrael poziva da se pridruži NPT-u i stavi sve nuklearne objekte pod međunarodni nadzor – rezolucija je imala 161 glas “za” i samo pet “protiv”, ali je bila neobavezujuća. Izrael nije postupio po njoj.
Iako mnogi stručnjaci smatraju da bi veća transparentnost mogla doprinijeti regionalnoj stabilnosti, Izrael za sada ostaje dosljedan svojoj politici šutnje.
