Ekonomski stručnjak o inflaciji u BiH i rastu cijena: Višečlane porodice i penzioneri su najpogođenije kategorije u državi

U razgovoru za Forbes Bosne i Hercegovine, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i direktor Ekonomskog instituta Muamer Halilbašić, govorio je o inflaciji u BiH, njenim posljedicama, bojkotu trgovinskih lanaca, odluci Vlade Federacije BiH da poveća minimalnu plaću, te o javnom i privatnom sektoru u našoj zemlji i tri ključne neravnoteže u našoj ekonomiji.

Procjene Centralne banke BiH ukazuju da će inflacija u BiH ove godine iznositi 3,6%, dok se u EU očekuje stopa od 2,5%. Šta ova razlika govori o ekonomskom ambijentu u BiH i mogućem kretanju cijena?

“Ono što definitivno očekujemo u godini na početku jeste da cijene trebaju rasti i to je prepoznato u svim modelima koji predviđaju ekonomske prilike u našoj zemlji za 2025. godinu. Da budem iskren, ja bih bio prezadovoljan kada bi stopa inflacije bila na ovom nivou na kojem to predviđa Centralna banka BiH. Lično očekujem više stope inflacije, posebno u kontekstu ovih zadnji dešavanja u vezi sa podizanjem minimalne plaće. Ono što trebamo uzeti sa rezervom jesu podaci naše statistike koji su u određenim elementima indeksa potrošačkih cijena suspektni. Ako pogledate podatke, vidite da je na nivou ukupnog indeksa potrošačkih cijena došlo do povećanja od nekih 28% u zadnje četiri godine. Međutim, ako uđete u strukturu, vidite neke interesantne stvari koje bih volio da podijelim s javnošću. Jedna od njih odnosi se na cijene u dijelu odjeće i obuće. Prema onome što kod nas statistika predstavlja je podatak da u odnosu na januar 2015. godine pojedini odjevni predmet danas plaćamo nekih 57% manje. Da pojednostavim, uzeli ste majicu ili neki par obuće i platili ste ga 100 KM u januaru 2015. godine, po statistici vam to danas košta 43 KM. Teško da bi se neko od nas mogao složiti s time. Kada pogledam podatke za Hrvatsku ili Srbiju, u pitanju je rast za nekih 30%. Ono što je koštalo 100 KM, danas košta 130 KM. Sličnu situaciju nalazimo u još nekim dijelovima tog indeksa potrošačkih cijena. Naprimjer, u dijelu namještaja, kućanskih aparata, značajne su razlike BiH u odnosu na Srbiju ili Hrvatsku. Moja je procjena da je ovaj porast cijena kojem svjedočimo, ne na nivou nekih 28% koliko statistika izvještava, prije će biti da je to nekih 35% ili 40 % u zadnje četiri godine. To je ono o čemu se zaista mora voditi računa. Bio bih zadovoljan da je onako kako predviđa Centralna banka BiH, a moja su očekivanja da to bude više od toga.”

Konkurentski sektor ekonomije

Koji su glavni faktori koji uzrokuju višu inflaciju u BiH u odnosu na EU i eurozonu?

“U principu, stopa inflacije u BiH je pratila stopu inflacije u Evropskoj uniji. Razlike su se dešavale u vrijeme koronavirusa, u kriznim situacijama. Obično se u zemljama kao što je BiH sa fiksnim deviznim kursem dešavaju malo veći poremećaji. Tome smo svjedočili u slučaju BiH. Dodatni faktor u 2025. godini je situacija sa minimalnom plaćom koja je znatno povećala troškove proizvodnje u osnovnom poslovnom sektoru i na izvjestan način to se sada reflektuje i na promjenama cijena kojima svjedočimo. Teško je očekivati da poslovni sektor, koji je motiviran profitom, u situaciji kada se suočavamo sa rastom troškova, ne pokuša to prevaliti na krajnjeg potrošača. Nagovijestio sam ovakva dešavanja prije 20 dana. Lokalna ekonomija će nastojati da prebaci dodatni trošak na potrošače. Ono što je problematično je konkurentski sektor ekonomije. To su biznisi koji proizvode robe ili usluge i prodaju ih vani ili u BiH. Imaju konkurenciju i oni su u nezavidnoj situaciji i teško mogu to da prevale na krajnjeg potrošača, na kupca koji je u Njemačkoj ili Austriji, s obzirom na to da su privrede ovih zemalja u nekoj vrsti stagnacije. Oni su mi problematični i vjerujem da imaju najviše izazova. Iz pozicije tih subjekata vidim da dolazi najviše inicijativa u vezi sa fiskalnim resterećenjem privatnog sektora.”

Svi oni koji u odnosu na januar 2021. godine nemaju 35% ili 40% veća primanja su u riziku da im se umanji životni standard, Muamer Halilbašić za Forbes BiH

Koje su najpogođenije kategorije građana

Očito je da inflacija utječe i na standard građana. Na šta će se najprije odraziti? Koje su najpogođenije kategorije?

“Prema svim analizama koje smo radili, najviše su ugrožena domaćinstva sa više djece, njihovi nosioci koji su nezaposleni ili imaju samo jednu osobu u domaćinstvu koja radi. To su i penzionerska domaćinstva gdje je situacija obično da imamo samo jednu penziju unutar njih. To su oni u čijem slučaju očekujem najveće izazove u 2025. godini. Mi smo specifični kao zemlja u smislu da nam stopa ekstremnog siromaštva nije visoka, ali imamo puno domaćinstava koja su neposredno iznad linije siromaštva. U slučaju takvih domaćinstava, mali poremećaj, ako govorimo o cijenama prehrambenih proizvoda, prouzrokuje ozbiljne probleme. Trebamo se vratiti na ovaj indeks potrošačkih cijena. Najveći porast se desio u segmentu prehrambenih proizvoda. U tom dijelu je nama porast od nekih 50%. U svega četiri godine mi govorimo o porastu od 50%. Ako imamo penzionera s penzijom od 600 KM, a on gro svog dohotka troši na lijekove, na prehrambene proizvode, ukoliko nema veća primanja za 300 KM ili 50%, on je siromašniji. Smanjen mu je realni dohodak, njegov životni standard je umanjen. Slična je situacija i sa zaposlenicima. Svi oni koji u odnosu na januar 2021. godine nemaju 35% ili 40% veća primanja su u riziku da im se umanji životni standard.”

Kao jedno od rješenja za zaustavljanje enormnog rasta cijena i njihove kontrole je mogućnost države da ograniči marže proizvođača i trgovaca. Je li takvo rješenje moguće i da li je najkvalitetnije u ovom trenutku?

“To je jedno od rješenja. Može se ići s ograničavanjem marži, može se ići sa fiksiranjem cijena na određeni period. Međutim, ta rješenja su kratkoročne prirode. Mi se na taj način ne bavimo uzrokom. Zaboravljamo da cijene koje plaćamo u trgovini zavise od čitavog niza različitih aktera. Tu su proizvođači, distributeri, tu je fiskalni tretman države, da li imamo jednu stopu PDV-a ili diferenciranu stopu PDV-a kada govorimo o egzistencijalnim proizvodima. Tu su i troškovi rada uključeni. Nezgodna je pozicija trgovaca u ovoj situaciji, ispadaju kao neka vrsta poslovnih babaroga, oni su motivirani samo profitom itd. Čime će drugo? Imamo situaciju da nam se svake godine smanji broj stanovnika za 20.000 kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja, negativnog migracijskog salda. Međutim, broj objekata raste. U zadnjih pet godina je broj zaposlenih u trgovinama povećan za nekih 25 ili 35 hiljada i kontinuirano raste. Nama je 19% zaposlenih u trgovinama. U Sloveniji je to 11% ili 12%. Nama je promet po jednom zaposleniku u trgovini veoma mali. U takvoj situaciji, da biste pokrili neke veće troškove, morate ići sa višim maržama. Analizirao sam, postoje trgovački lanci sa 200 miliona KM prometa, a ostvare dobit od tri miliona KM na godišnjem nivou. To je trgovac za kojeg sam primjetio da ima nešto veće cijene. Zamislite da on sada smanji cijene, pa on će praktično završtiti na nuli. Mi se trebamo baviti uzrokom ovakve situacije i raditi na kreiranju ambijenta koji će voditi rastu zaposlenosti, rastu plaća i te novostvorene vrijednosti iz koje se namiruju radnici i poslodavci. U 2023. prema posljednjim podacima, bilo je zarađeno 27 milijardi KM. To je jako malo, jer je produktivnost zaposlenih 25 hiljada eura, a to je u Njemačkoj 90 hiljada eura. Moramo stvarati ambijent koji će voditi rastu produktivnosti. U Hrvatskoj na četiri miliona stanovnika je milion i 730 hiljada zaposlenih. U BiH na tri miliona stanovnika je registrovanih 800 hiljada zaposlenih. Da BiH dođe na nivo Hrvatske, trebalo bi da se broj zaposlenih poveća na milion i 300 hiljada. Isto je i sa Srbijom. Da bi došli na nivo Slovenije, treba da se poveća zaposlenost na milion i 400 hiljada. Nama je ključni ekonomski problem mali broj formalno zaposlenih ljudi. Ako uzmete anketu o radnoj snazi, vi tamo imate broj zaposlenih od 1,2 miliona. Imamo 350 hiljada zaposlenih, prije svega muškaraca u neformalnoj ekonomiji. Trebali smo se fokusirati na transferiranje njih u ovaj formalni sektor, da nam sistem ne zavisi od malog broja registrovanih zaposlenih. Izbjegli bismo situaciju kao u zdravstvu da nam 25% korisnika sistema finansira 97% ukupnih prihoda unutar sistema. Prioritet nam je povećavati formalnu zaposlenost jer je to recept da se izbjegne situacija da jedan zaposlenih finansira jednog penzionera. Prema svim projekcijama, nama će broj penzionera rasti u periodu koji je pred nama. Mi moramo osigurati rast broja zaposlenih. Ono što je mene ohrabrilo su podaci iz 2024. godine gdje smo u drugoj polovini imali u FBiH zamah u kontekstu otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, prema podacima iz januara situacija se mijenja.”

Nepravedno je fokusirati se samo na trgovačke lance

Građani se odlučuju i za bojkot trgovinskih lanaca? Da li ovakva mjera može imati neki efekat?

“Oni su dio priče i u njihovom sektoru, kada pogledate podatke u zadnjih nekoliko godina, primjetno je da je došlo do poboljšanja poslovnih rezultata. Kada poredite to sa nekim drugim industrijama gdje sam pravio paralelu sa bankarskim sektorom, imate dobit od 800 ili 900 miliona KM. Niko o tome ne govori. Mislim da je nepravedno fokusirati se isključivo na njih, ali i kod njih ima prostora za smanjenje. To je dio problema. Zgodno je da se na neki način, makar na nivou manifestacije, podigne glas i da se kaže da se građani suprotstavljaju na neki način. To je nešto što je animiralo i Vladu FBiH i trgovce da sjednu za zajednički stol da pokušaju iznaći određena rješenja. Na nivou manifestacije je poruka prenesena. Ne treba se toliko fokusirati na podatke o smanjenju prometa jer mi kao krajnji korisnici smo zainteresovani za smanjenje cijena, za rast životnog standarda. Nama se životni standard može unaprijediti ili spuštanjem cijena ili rastom naših primanja. Vraćajući se u zadnjih pet godina, imali smo jedan eksperiment tog karaktera u Crnoj Gori 2022. godine gdje se plaća povećala 50% ili 60 %, ali je to bilo jednokratno povećanje. Kod nas je problematičan tajming da se to dešava na kraju godine. U većini zemalja to povećanje minimalne plaće ne prelazi 20 % i vi takvu mjeru pratite sa pripremljenim setom mjera kako biste olakšali situaciju da se transferira na nove okolnosti. U FBiH se tek sada priprema taj set mjera i tek se sad najavljuje. U Hrvatskoj je zaživio odmah od 1. januara. Povećali su 18% minimalnu plaću i fokusirali su se mjerama na sektore koji će najviše biti na udaru kao prerađivačka industrija. Te mjere, koje se implementiraju preko službi za zapošljavanje, trebale su biti odmah aktivne od 1. januara kod nas. Trebala se pokušati prevenirati situacija značajnog smanjenja broja radnih mjesta i to je neka vrsta propusta koja se desila. Treba reagovati čim prije. Mi vidimo najave neke fiskalne reforme, ali je nju sada teško provesti. Kada sada razgovarate s penzionerom, oni imaju osjećaj da je njihov dohodak i standard značajno umanjen. Svi oni sada očekuju značajno povećanje penzija u 2025. godini. Ako se sada smanji broj zaposlenih, jako je teško osigurati povećanje penzija, pogotovo zahtjevi da to budu značajna povećanja. Ovo je nimalo jednostavna situacija za samu Vladu FBiH, kako izbalansirati sve te različite interese. Ohrabrujuće je što imamo praksu targetiranja različitim mjerama podrške onima koji su najviše socijalno ugroženi. Posebno ističem mjeru u FBiH kao što je dječiji dodatak. Prošle godine je bio blizu 120 KM. Praktično, 75.000 djece je bilo podržano na taj način. Ima najava ministarstva da se očekuje rast toga i da se obuhvat poveća, da to bude možda 150.000 djece i da se olakša situacija višečlanim domaćinstvima. To pozdravljam jer može olakšati situaciju kategorijama koje su najviše ugrožene.”

Bez investicija nema ni zapošljavanja

Podizanje najniže plate u BiH dovelo je ne samo do poskupljenja namirnica i usluga, već svjedočimo i brojnim otkazima. Kako komentarišete ovu mjeru vlade?

“Mi smo relativno dobro stajali u odnosu na to šta smo preživjeli kao ekonomija, posebno u kontekstu 90-ih godina. Tu su izdaci prema boračkoj populaciji, ratnim vojnim invalidima, porodicama poginulih boraca itd. Sve su to ozbiljni novci koji se iz budžeta izdvajaju i to ne smijemo zanemariti. Mi se mjerimo sa zemljama regije, Crnom Gorom ili Srbijom, a zaboravljamo da oni nemaju u ovoj mjeri izražene ove izdatke o kojima smo govorili. Uprkos svemu tome možemo se mjeriti sa zemljama regije, u smislu rasta plaća i produktivnosti. Možemo zaključiti da to ne ide onom dinamikom koju očekujemo. Da bismo osjetili nešto, svi će vam reći da to mora biti stopa realnog rasta ukupne proizvodnje, i da mora biti barem 5% na godišnjem nivou. To je zabilježeno samo 2006., 2007., i 2008. godine u momentu uvođenja PDV-a, sve ostalo je bilo oko tri posto i ta stopa rasta nije zadovoljavajuća. Fokus treba biti na investicijama i ono što me ohrabrivalo je, ako gledamo 2023. i 2024., to bilo blizu onome što je svjetski prosjek. To su investicije od 25% bruto domaćeg proizvoda. Davalo mi je osnov za pozitivne projekcije. Danas me brinu najave koje smo čuli od nekoliko privrednika da su ono što su planirali za investicije morali preusmjeriti za plaće kako bi zadržali radnike. Dugoročno, to nije rješenje već recept za katastrofu. Treba nam puno više mjera podrške, pogotovo za one subjekte unutar privatnog sektora koji su raspoloženi za nova ulaganja. Zagovornik sam povećanja poreza na dobit, ali uz čitav niz različitih mjera koje bi nudile neku vrstu poticaja ili olakšanja za privrednike koji planiraju da investiraju. Moramo osigurati rast investicija i moraju biti na nivou bar 25% BDP-a. Ako uzmete u obzir da je BDP 50 milijardi, 25% od toga, nekih 12,5 milijardi, moraju biti investicije na godišnjem nivou. Kako domaće tako i strane investicije. Žalosti kada poredite strane investicije u BiH u odnosu na Republiku Srbiju i onda vidite značajnu razliku. Moramo se pomjeriti s ovoga što imamo sada, a to je oko jedne milijarde KM. Učiniti ambijent privlačnijim za strane investicije, ali raditi na poticaju da domaći privrednici ulažu više. To je recept za dugoročni uspjeh.”

Koliko na loš standard građana BiH utječe i ogromna javna uprava?

“Utječe na način, da bismo isfinansirali javnu upravu, moramo ići na nešto višim stopama poreza, odnosno, doprinosa. U takvoj situaciji, kada stavite tu vrstu tereta na privatni sektor, on bude tako nerazvijen. Prema nekim procjenama, u javnom sektoru imate nekih 40 % ukupne zaposlenosti. Od 850 hiljada, to je otprilike 350 hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Neće javni sektor otvarati nova radna mjesta, pa čak ni javna preduzeća. Očekujemo od ovih 500 hiljada zaposlenih u privatnom sektoru rast. Treba nam 300 ili 400 hiljada zaposlenih da bismo došli na nivo druge lige EU. Imamo tri ključne neravnoteže u našoj ekonomiji – jedna je odnos privatnog i javnog. Nerazvijen privatni u odnosu na javni sektor. Drugi je odnos potrošnje i investicija, tačnije, nedostatak investicija. I treća je neravnoteža izvoza i uvoza. Imali smo pokrivenost uvoza izvozom koja se počela popravljati i došli smo na nivo 65%. U posljednih nekoliko godina pali smo na 60 %. Izvoz i industrijska proizvodnja već dvije godine ili stagniraju ili lagano padaju i to je ono što me posebno brine. Ti parametri su nam izuzetno važni. Mislim da se kroz investicije i podršku privatnom sektoru mogu poboljšati performanse vezano za izvoz, posebno privatnog sektora”, zaključio je profesor Halilbašić u razgovoru za Forbes.