Osvajanje Mont Everesta: Čemu nas je naučila najsmrtonosnija godina svih vremena

Skupocijene dozvole i ljudski životi, sulude ambicije i još hirovitija priroda. Ljudski nemar, gramzivost, vrhunski alpinizam, i želja za slavom, sve se navedeno objedinjuje u podnožju, i za sretnike, na najvišem vrhu svijeta, Mont Everesta, u planinskom lancu Himalaja.

Sezona osvajanja Mont Everesta, najvišeg vrha svijeta (8.849 metara), koji se nalazi između Nepala i Tibeta, autonomnog regiona Kine, 2023. bila je najsmrtonosnija u istoriji dugoj više od 70 godina. Rekordan broj dozvola (478), i osvajanja vrha (više od 600) kao da je najavljivao tragedije i probleme. Sa druge strane, Nepal je dozvole unovčio sa oko pet miliona dolara.

Pošto je uz svaku dozvolu uključeno često i po nekoliko nepalskih Šerpasa, iskusnih lokalnih planinara, jasno je da je na epohalnom usponu bilo kao u košnici. Što se duže čeka na red, više se troši snage. Što se više troši snage manje ima i ovako ograničenog kiseonika. Jednostavna matematika za smrt, koju u slučaju ambiocioznih planinara strast i ambicija često pacifikuju. Dok se ne pojavi na vratima.

Sa 13 potvrđenih preminulih i nestalih, finalni bilans za pretprošlu godinu iznosio je 18.

Desetina nepalskog BDP-a

Prvi smrtni slučajevi dogodili su se 12. aprila kada su trojica Šerpasa izgubili život na seraku (ukrštanje pukotina) glečera. To je bilo i više od zloglasne slutnje. Kasnijih dana samo su se nizale nove tragedije od kampova, pa do južnog vrha. Iskusne planinari iz Amerike, Malezije, Kine, Moldavije nije poštedjela nemilost i hir prirode kojom su pokušali da ovladaju.

Preminula je i školska nastavnica Suzen Leopoldina Hesus, 59-godišnja žena iz zapadne indijske države Maharaštra. Ona se popela na 5.800 metara – malo iznad baznog kampa najvišeg vrha na svijetu. Željela je da postane prva azijska žena sa pejsmejkerom koja je uspjela da se popne na Everest. To je učinila uprkos savjetima da odustane. Nije mogla da održi normalnu brzinu tokom vježbi aklimatizacije u kampu, kako je izjavio direktor Odeljenja za turizam Nepala.

Kažu da rekordi postoje da bi se obarali, ne da bi se zbog njih i umiralo. Kada je riječ o Everestu ovakva pravila ne važe. Ova planina igra fundamentalnu ulogu u ekonomsku rastu Nepala. I učestvuje sa oko 10% u nepalskom BDP-u.

Nesreća mađarskog alpiniste

Preminuo je i čuveni mađarski alpinista Silard Suhajda, koji je tokom godina postizao uspjehe koji su ga uvrstili među elitu svetskog alpinizma. Silard se 2014. popeo na 8.051 metara visoki vrh Broad (Broad Peak). Pet godina kasnije, postao je prvi i jedini Mađar koji se popeo na nemilosrdni K2 (8.611 metara), čime je učvrstio svoj status legende u svijetu planinarenja. Dostigao je 2022. još jednu monumentalnu prekretnicu kada se uspješno popeo na vrh Loce visok 8.516 metara, sve to bez pomoći kiseonika ili visinskih nosača.

Posljednji put ga je video jedna kanadski planinar u četiri ujutru na nekih dvadesetak metara od južnog vrha kako se usporeno kreće. Tajming i njegova pozicija upućivali su na činjenicu da je svaki korak naprijed, korak ka ponoru, ne vrhu. Tako se i ispostavilo. Dan prije toga nastala je i njegova posljednja zabilježena fotografija.

Kulminacija loših stvari

Bilo je i mnoštvo spašavanja, povreda, pritužbi na nagomilavanje smeća, krađa i još više obeshrabrujućih događaja koji su planinarskoj zajednici dali prostor za razmišljanje.

I zaista 2023. godina bila je kulminacija ljudske pohlepe, sujete i nemara. Ljudi koji su za ogroman novac nemilice izdavali dozvole. Onih koji su ih isto tako dobijali zarad slave, fotografije, ega, bez dovoljno znanja i vještine. I sve to je i simbolično pratio kamp koji je bio nikada prljaviji. Izgledao je kao deponija. More šatora, između koji su bile razbacane prazne boce sa kiseonikom, čelične činije, escajg, sanitarni ulošci, kese.

Da li su neke lekcije naučene? Djelimično.

(Ne)naučene lekcije

Kulminacija jaza između želje da se bude na krovu planete i objektivnih mogućnosti kako i u kojoj mjeri je to moguće izvesti svake godine, dostigla je svoj vrhunac. Pretprošla godina inicirala je ozbiljno logističko, ali i moralno preispitivanje. Zbog toga je i proljetna sezona 2024. (nominalno traje od marta do maja, ali su „prozori“ uglavnom maj, nekada i jun) bila je nešto drugačija.

Prema izvještaju legendarnog američkog alpiniste Alena Arneta, najstarijeg osvajača vrha K2 (osvojio je svih sedam najviših vrhova svijeta), skoro 600 penjača je stiglo do vrha Everesta preko nepalske strane, 250 klijenata i 350 Šerpasa što je odnos od jednog klijenta na 1,4 domaća penjača. Za minulu sezonu izdata je 421 dozvola (procenat izdatih dozvola u odnosu na odbijene je 59%, što je pomak u odnosu na prethodne godine), kada je važilo pravilo „sve ide“.

Poređenja radi, 2022. godine, prema bazi podataka Himalaja u Katmanduu koju je osnovala Elizabet Hauli, bilo je 671 onih kojih su uspeli da stignu na vrh. Među njima je bilo 257 klijenata, a ukupno su gostima izdate 333 dozvole. To je stopa uspješnosti od 77%, a odnos onih koji su uspjeli bio je 1-1,8 u korist Šerpasa. U 2000. godini izdato je 118 dozvola, sa odnosom 1-1,1.

Sve je to rezultiralo da je ove godine bilo dvostruko manje žrtava, ukupno devet.

Šta je pomoglo smanjenju smrtnosti

Manja smrtnost za neke je posljedica većeg nadzora (odnos Šerpas/klijent), ranije upotrebe kiseonika prilikom uspona, poboljšane opreme i poštovanja vremenskih prozora. (Da, ljudima je često na slobodnu volju ostavljen uspon, iako su prognoze upućivale na vremenske prilike koje sa sobom nose ogroman rizik). Dakle, postojao je i taj manir organizatora po sistemu „moje je bilo da ti kažem“, umjesto da je postojala jasna zabrana, za one koji su bili spremni da gotovo suicidalno pokušaju da ostvare nešto što nije bilo realno ostvarivo.

Kritičari smatraju da je manja smrtnost velika posljedica prosto sreće, jer su promene nepalske administracije samo kozmetičke. Dok je Tibet postavio standarde u ekološkim ograničenjima za organizatore ekspedicija (broj dozvola i taksa, procesi prikupljanja otpada itd.), Nepal, iako pokušava da napreduje po tom pitanju svake godine, u tome jedva da uspijeva. Ovogodišnji predlozi uključivali su ograničavanje broja dozvola. Bilo je zahtjeva od penjača da odlažu svoje fekalije. Obaveza da ponesu sa sobom nazad najmanje osam kilograma otpada. Zabrane helikopterima da prevoze opremu do visinskih kampova. Uglavnom su ostali slova na papiru.

Obznanjeno je da će cijena dozvole za penjanje na nepalskoj strani porasti sa 11.000 dolara na 15.000 dolara do 2025. godine. Koliko će to biti bezbjednosni benefit u eri današnjih bogataša, Instagrama i socijalnih mreža, u kojoj se juri svaka vrsta afekcije, ostaje veliko pitanje.

Prošla godina ostaće upamćena i po otvaranju tibetanske strane za nekineske penjače, prvi put od 2019. godine (izdato je oko 150 dozvola za penjanje). Iz konzularnih i administrativnih razloga, timovi nisu imali pristup Tibetu do 10. maja, skoro 2-3 nedjelje kasnije nego inače. Oko 45 ljudi je osvojilo vrh, uključujući 19 klijenata i 24 Šerpasa, što čini uspješnost od preko 60-70%, a odnos nadzora je jedan klijent na 1,3 Šerpasa.

Drugačiji pristup Tibeta

Tibet dakle (ponovo) nije pohrlio za novcem, za razliku od Nepala, pa je drastično smanjio broj dozvola izdatih strancima od 2000-ih, kada je taj broj iznosio čak 300. Sve je pooštreno, pa tako i prijavljivanje – svako ko želi da se popne na tibetanski vrh (Everest, Čo Oju, Šišapangma) mora da se prijavi najmanje šest mjeseci unapred.

Na kraju, dok se čekaju ograničenja kroz zakone, bolje regulacije zaštite dragocijenih prirodnih resursa, u koje spadaju i Himalaji, deluje da će uticaj čovjeka iz nehata biti odlučujući.

Globalno zagrijvanje uzima svoj danak, nepalske zime su toplije i suvlje nego inače, pa je ove sezone bilo teže provući fiksnu užad kroz led, dok se platforma na čuvenom segmentu Hilari urušila. Jugoistočni greben sve teže odolijeva vremenu. Kakva je generalna svijest čovječanstva po pitanju klime i nemara prema prirodi, ni Himalajima se ne piše dobro.

Autor Pavle Jakšić, Forbes Srbija