Ukrajinski Harkov: Tvrđava samoće u kojoj opasnost vreba sa svih strana

Harkov, ukrajinski grad smješten na granici s Rusijom, postao je simbol izdržljivosti i neprekinute borbe pod konstantnim ruskim bombardovanjem od februara 2022. S dugotrajnim ratom bez jasnog završetka, grad je sve više izolovan, a stanovnici žive u ambijentu straha i stalne opasnosti. Građani poput Natalije Beliajeve, koja je cijeli rat ostala u gradu sa porodicom, nastoje doprijeti do svijeta kako bi opisali ovo stanje nesigurnosti i prijetnje koja vreba sa svih strana.

Dok se treća godina rata približava i zima kuca na vrata, prijeko potrebna podrška u vidu borbenih aviona F-16 i protivvazdušnih sistema postaje ključna za odbranu ukrajinskih gradova i zaštitu civila. Ovaj osjećaj hitnosti postaje intenzivniji jer rat Harkov ne samo da drži na granici preživljavanja, već grad postepeno pretvara u svojevrsno “ostrvo samoće”.

I tokom mirnih trenutaka u Harkovu, poput toplog septembarskog dana kada se na prvi pogled doima kao da život može biti normalan, sirene za vazdušni napad iznova podsjećaju na ratnu stvarnost. “Ovo je čisti teror,” kaže Beliaeva, zapanjena beskonačnim napadima na civilne mete. “Kakva je to logika koja opravdava napade na gradove i civile? To se ne bi smjelo dešavati.”

Jednog sunčanog jutra, Natalia Beliaeva vozi svog šestogodišnjeg sina Leva u školu kroz ulice Harkova, gdje se tragovi rata jasno oslikavaju u svakom raznesenom prozoru prekrivenom šperpločom i zgradama bez zidova i balkona. Ipak, unatoč ratnoj stvarnosti, svakodnevica ide dalje – radnje i kafići rade, dekorativne fontane teku, prolaznici šetaju pse i vježbaju, a radnici čiste ulice i njeguju zelenilo. U ovom gradu na prvoj liniji fronta, normalizacija života postala je ključan način nošenja s ratom.

Beliaeva, koja ima troje djece, objašnjava školsku rutinu svog sina Leva: kada se oglase sirene za vazdušni napad, Lev i njegovi školski drugovi silaze u uredno uređen podrum gdje nastavljaju sa učenjem. Lev pohađa malu privatnu školu, jedinu u zgradi, dok su sve javne škole u Harkovu ili prešle na online model ili se premjestile u podzemne prostore. Nedavno otvorena podzemna škola prima oko 1.000 učenika, a dodatnih šest škola je u fazi gradnje.

Njen petnaestogodišnji sin Mark ide u školu s hibridnim modelom nastave, koji kombinira online učenje i nastavu uživo. Razlog ovog hibridnog modela u Harkovu nije pandemija, kao što je bio slučaj tokom COVID-a, već potreba za skloništem zbog raketa i bombi koje prijete gradu. Škola ima ograničene kapacitete u skloništu za bombe, pa su primorani na raspored u kojem samo dio djece može prisustvovati nastavi uživo u isto vrijeme.

Uprkos stalnim prijetnjama i izazovima, stanovnici Harkova hrabro nastavljaju živjeti što je moguće normalnijim životom, prilagođavajući se ratnim uslovima na svaki mogući način.

Svakodnevno na udaru raketa

Harkov, smješten samo 29 milja od ruske granice, svakodnevno je na udaru ruskih raketnih i dron napada, što ga čini jednim od najizloženijih gradova u Ukrajini. Za poređenje, Kijev je čak 203 milje udaljen od najbliže granice s Rusijom, što dodatno naglašava koliko je Harkov ranjiv. Samo u septembru, Rusija je lansirala ukupno 1.339 dronova u Ukrajinu, od kojih su ukrajinske protuzračne snage uspjele oboriti 1.107, izvještava UnitedMedia24. Ipak, grad je svakodnevno na meti – ruski napadi pogađaju bolnice, kulturne institucije, biblioteke, univerzitete, trgovačke centre, škole i stambene zgrade, bez pravila ili najave. Ova nasumična destrukcija čini zaštitu Harkova izuzetno izazovnom jer ne postoji način da se predvidi gdje će sljedeći napad pogoditi.

U septembru 2023., Harkov je bio meta 53 precizno navođene vazdušne bombe koje su ispalile ruske snage, pokazujući stratešku ranjivost ovog grada zbog njegove blizine ruskoj granici. Ove vođene bombe, sa dometom od 50 milja, lako pogađaju Harkov, Zaporožja i druga naselja u istočnim regijama, stvarajući ozbiljne izazove za ukrajinsku odbranu zbog visokih troškova presretanja. Posebnu prijetnju predstavljaju rakete S-300 koje iz obližnjeg ruskog Belgoroda stižu do Harkova za manje od jednog minuta, što dodatno pojačava hitnost u jačanju odbrambenih kapaciteta grada.

Samo tokom septembra, napadi su oštetili ili uništili 339 zgrada u Harkovu, dok su u augustu 2024. ruski napadi širom Ukrajine izazvali preko 180 smrtnih slučajeva i ranili više od 850 civila. U svjetlu neizvjesnosti kraja sukoba, dodatni F-16 borbeni avioni i protivvazdušni sistemi postaju sve važniji za efikasnu zaštitu Harkova i sigurnost njegovih građana.

Uprkos kontinuiranom granatiranju i svakodnevnim napadima, populacija Harkova, trenutno procijenjena na oko 1,3 miliona ljudi, odražava otpornost i povratak života u grad koji je pretrpio izuzetno razaranje. Broj stanovnika drastično je opao sa predinvazijskih 2 miliona na samo 200.000 tokom prve polovine 2022., kada su ruske snage zauzele okolna područja i ušle u grad, uzrokujući masovno uništenje, posebno u severnim kvartovima.

Do jeseni 2022. ukrajinske snage su uspjele potisnuti ruske trupe iz Harkova, otkrivajući više masovnih grobnica i tragove ratnih zločina na ranije okupiranim teritorijama. Tokom 2023. stanovništvo se postepeno vraćalo, uključujući oko 200.000 ljudi koji su pobjegli sa teritorija pod ruskom okupacijom.

Obnova života u Harkovu suočava se sa svakodnevnim izazovima

Sa više od dvadeset univerziteta koji su prešli na online nastavu, jesenji priliv studenata je izostao, što je Harkov ostavilo neobično tihim i njegov centar ogoljenim u posljedicama rata. Mnogi stanovnici su napustili grad zbog čestih nestanaka struje i vode uzrokovanih kontinuiranim napadima na gradsku infrastrukturu. Iako su glavne historijske znamenitosti Harkova pretrpjele oštećenja, one i dalje stoje kao simboli gradskog identiteta i otpornosti. Međutim, opasnost od daljeg bombardovanja ostaje prisutna, ostavljajući grad na ivici, dok se njegova arhitektonska baština suočava s nesigurnom budućnošću.

U Harkovu, rat je sveprisutan – ruske rakete i bombe ciljaju na sve, od historijskih simbola kao što je Deržprom na Trgu slobode, pa do univerziteta, stambenih zgrada, sportskih dvorana i trgovačkih centara. Gradom vlada stalna napetost, svi su na oprezu, a snimanje u javnosti izaziva nepovjerenje. Policijski sat, česte sirene i odjekujuće eksplozije drže građane u neizvjesnosti dok se u gradu kreću vojno osoblje i veterani. U ovom kontekstu, stanovnici pokušavaju da očuvaju osjećaj normalnosti, uprkos stalnoj opasnosti.

Natalia Beliaeva, psiholog u centru za dječiju traumu Kinder Velt, svakodnevno radi s djecom koja su žrtve ratnih trauma. Studija Fondacije Olena Zelenska ukazuje da skoro polovina ukrajinske djece pokazuje znake posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Da bi pružio podršku, Kinder Velt koristi terapijske metode poput izraelskih Hibuki pasa, posebno dizajniranih za smanjenje stresa kod djece.

U njenoj svakodnevici, Beliaeva balansira rad sa sopstvenim strahovima za porodicu. Dok odlazi na posao, njen sin Lev ide u školu koja je spremna za trenutne evakuacije. Uprkos učestalim sirenama i stalnoj opasnosti, ona priznaje da strah nije opcija: „Vjerujem ljudima koji brinu o Levu i nadam se najboljem. Šta drugo da kažem?”

Dok daleki odjek pucanja odzvanja kroz grad, Beliaeva na brzinu provjerava lokalne Telegram kanale. Vijesti stižu brzo: bombe su pale u periferni park, a povrijeđenih na sreću nema. Telegram, iako osnovan od strane ruskog preduzetnika, postao je neophodan resurs za Ukrajince, omogućavajući im trenutni pristup informacijama o sigurnosnim prijetnjama. No, prema pukovniku Pavlu Khazanu iz ukrajinske vojske, platforma nije bez rizika – ruske vlasti bi lako mogle iskoristiti Telegram za prikupljanje podataka u vojne svrhe. Iako je zabranjen na državnim uređajima, Telegram ostaje ključan za civilno stanovništvo Harkova, koje u opasnim trenucima računa na njegove ažurirane obavijesti kako bi donijelo sigurnosne odluke u stvarnom vremenu.

Beliaeva se priprema za susret s osmogodišnjom Mariikom, djevojčicom koja nosi emotivne ožiljke rata. Njena majka, Olena Kramska, opisuje dugotrajne nevolje kroz koje je porodica prošla od početka ruske invazije. Kako bi Mariiku zaštitili tokom noćnog bombardovanja, porodica Kramske često provodi noći u uskim prostorijama bez prozora, slušajući udaljene eksplozije. Nikada nisu napustili Harkov, jer su Olenini roditelji u potrebi za stalnom medicinskom njegom, a njen suprug ne može napustiti zemlju zbog vojnih ograničenja.

Kramska izražava duboku zbunjenost pitanjem koje je mnogima u Harkovu svakodnevna misao: “Zašto nas Rusi napadaju? Šta smo im učinili?” Razmišlja o resursima koje Rusija već ima i pita se zašto napadaju njihov dom.

U ovom teškom okruženju neki roditelji se ipak trude da djeci osiguraju osjećaj normalnosti i stabilnosti. Kreativni studio Aza Nizi Maza, koji su osnovali Mykola i Maria Kolomyets 2012., pruža jednu takvu priliku. Od početka rata, studio, smješten u podrumu u centru Harkova, postao je sigurno utočište i mjesto za kreativno izražavanje za porodice.

Mykola Kolomyets, kojem zakon omogućava odlazak iz zemlje zbog porodičnih obaveza, odlučio je ostati. “Ostao sam jer nikada nisam ni pomislio da ne ostanem,” kaže Kolomyets, naglašavajući da to nije samo moralni već i profesionalni izbor. “Najbolje stvari se sada stvaraju ovdje. Nadam se da ćemo svi biti dobro.”

Mjesec dana nakon početka rata u 2022. godini, osnivači kreativnog studija Aza Nizi Maza premjestili su svoje časove u stanicu metroa u Harkovu. Tamo su mnogi stanovnici potražili zaklon od ruskog bombardovanja, a djeca su izrađivala umjetničke instalacije i postere inspirisane traumatičnim događajima. Neki od tih radova kasnije su putovali na izložbe do New Yorka, gdje su svjedočili o ratnom iskustvu i otpornosti mladih umjetnika.

Kateryna Kononova, koja redovno dovodi svog sedmogodišnjeg sina Vanju na časove u Aza Nizi Maza, ističe važnost ovog studija u njihovom životu. Iako je njen muž u vojsci, odlučili su ostati u Harkovu, dijelom zbog Mikole Kolomijeca i njegovog studija. „Ostajemo u Harkovu zbog Kolje i njegovog studija. Tražili smo mjesto za naše dijete u kojem će biti inspirisano i gdje će učiti,” kaže Kononova.

Kononova objašnjava da je Vanja, iako mlad, svjestan rata — čuje eksplozije i vidi avione. Za nju je važno da njeno dijete raste u svom gradu, okruženo porodicom, prijateljima i zajednicom. „Želim da moje dijete živi punim životom ovdje, u svojoj kući,” kaže ona. Svjesna je da može samo stvarati mirno okruženje za njega, pružiti mu stabilnost i sigurnost. Dodaje da umjetničko stvaralaštvo pomaže djeci, poput njenog sina, da osmisle svoju budućnost u ovim neizvjesnim vremenima: „To je sada veliki problem za djecu; ne vide svoju budućnost.“

Harkov, iako duboko pogođen ratom, ima podršku od različitih međunarodnih pojedinaca i organizacija koji prepoznaju njegov značaj za Ukrajinu. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) obezbijedila je Harkovu 27 miliona dolara pomoći za opštinske usluge, pomažući da grad održi osnovnu infrastrukturu i upravljanje u izuzetno teškim uslovima. Fondacija Howard G. Buffett je takođe podržala Harkov kroz različite projekte — finansirajući obnovu štamparije uništene raketnim napadom i donirajući medicinsku opremu te sredstva za pomoć djeci i lokalnoj policiji. Nedavno, u susret predstojećoj zimi, UNICEF i Vlada Hrvatske poslali su opremu kako bi osigurali stabilno grijanje za građane.

Uprkos ovoj podršci, bez adekvatne vojne zaštite Harkov ostaje ranjiv na stalna bombardovanja. Mnogi stanovnici su, međutim, odlučni da se prilagode životu u takvim okolnostima. Muzičar Mihail Kranin, koji je otvorio podzemni prostor Music People Club, jedan je od njih. On i drugi građani Harkova nastoje održati kulturni život aktivnim, organizujući koncerte i okupljanja. U Harkovu „sve funkcioniše, uprkos ratu,“ ističe Kranin, naglašavajući otpornost zajednice.

Međutim, uz sav taj trud da očuvaju normalnost, građani su i dalje svjesni stalne prijetnje. Olena Kramska, majka osmogodišnje Mariike, opisuje svakodnevnu anksioznost i neizvjesnost s kojima se porodice suočavaju: „Ne znamo gdje će bombe pasti. To može biti kuća ili dječje igralište. Ne znamo šta slijedi.” Njene riječi odražavaju kolektivnu strepnju stanovnika Harkova, koji se svakodnevno suočavaju s opasnošću, bez garancije za mirno jutro koje dolazi.

Izvještaj potpisuje Katya Soldak, uz dodatno izvještavanje Forbes Ukraine, a urednik je Alan Sacks.

Ovaj članak pruža dubok uvid u svakodnevni život i izazove sa kojima se suočavaju stanovnici Harkova tokom rata, naglašavajući njihovu otpornost i odlučnost da održe normalnost u teškim vremenima.

Harkov, drugi po veličini grad u Ukrajini, ostaje simbol borbe i izdržljivosti ukrajinskog naroda, unatoč stalnim prijetnjama od ruskih napada. Pružena međunarodna pomoć, uz upornost lokalnih zajednica da očuvaju svoj kulturni identitet, ključni su elementi u ovoj teškoj situaciji.