New York, betonska džungla, simbol „neprijateljske arhitekture“ u borbi protiv beskućnika i… sjedenja?

Piše Pavle Jakšić, saradnik Forbes Srbija

Šta je neprijateljska arhitektura, koga odvraća, i kakve moralne i etičke dileme sa sobom nosi?

New York, centar svijeta. Mjesto uspjeha, šansi, glamura, susreta kultura, nacija. Energija koja privlači i može da sagori. Djeluje da je najveća konkurencija za svaki poziv i san per capita, najveća upravo u gradu na rijeci Hudson

New York ima i svoju drugu stranu. Umije da bude hladan, ali ne samo zbog epiteta „betonske džungle“ i širokih avenija u kojima vjetar ledi krv u žilama, i dosadne kiše koja umije da demorališe.

Hladnoća je i u ljudima koji uslijed borbe za opstanak nemaju vremena jedni za druge. Kao što su mnogi u New Yorku uspjeli, tako su i mnogi morali da pred njim polože oružje. Uspjeh u drugom gradu, čak i metropoli, za New York nije nikakva garancija.

Djeluje da su u „Velikoj jabuci“ neuspjeh, siromaštvo, nemanje daleko teži nego bilo gdje drugdje. Siromaštva ima svuda, neke zemlje iskorjenjuju ga socijalno, kao što to čini recimo država blagostanja Danska težnjom ka jednakošću, a neki gradovi arhitektonski. Jedan takav je i junak naše priče.

Urbani dizajn

Termin zvuči vojno, ali sa vojskom nema nikakve veze. To je urbani dizajn koji obično ima za cilj da spriječi ljude da koriste javne prostore na nepoželjan način. Može doći u obliku kosih klupa sa šiljcima ili u obliku oštrih predmeta postavljenih na pragove prodavnica i prozorskih okvira, pa čak i kroz vodene elemente na ravnim površinama.

Sigurno ste primjećivali bodlje i žice u vidu ograda u privatnom vlasništvu, rezidencijama, ambasadama, stadionima. Gornji dijelovi zida na kojima je nalijepljeno staklo. Navedeni primjeri su pomalo stihijski, oni nisu plod planirane arhitekture, već pojedinačne želje za većom sigurnošću.

Gradovi to čine na organizovaniji način, iza njih stoje planeri, budžet, sredstva. Dok korištenje dizajna za sprječavanje beskućnika da nađu mjesto za spavanje ili mladih ljudi da voze skejtbord jednima ne smeta, postoje oni koji smatraju da je to neophodna mjera za javnu sigurnost.

Droga i skejtbord u istom košu

Primjera ima sijaset, svuda na svijetu i u najmanju ruku su kontroverzni. Jarka neonska svjetla u javnom kupatilu u Dizeldorfu možda su neprijatna atmosfera za većinu običnih korisnika, ali nekima mogu da spase život, pošto onemogućavaju heroinskim ovisnicima da pronađu venu. U Bristolu je situacija kudikamo drugačija, pošto je neprijateljska arhitektura usmjerena ni više ni manje nego na ptice, kako njihov izmet slučajno ne bi padao na zemlju. Fin neki svijet.

Dakle, sa jedne strane ova arhitektura može djelovati predostrožno, čak i funkcionalno na najrazličitije načine, ali sa sobom nosi i antisocijalni element otuđenosti i distance. Uostalom droga i skejtbord, zaista nije za poređenje. Ova arhitektura fokusirana je na simptom, ne na problem.

Protiv beskućnika

New York je otišao korak dalje u borbi protiv beskućnika, i ovaj vid arhitekture možete vidjeti svuda, poput klupe koja je u stvari metalna zaštita za ventilaciju metroa, na koju možete sjesti, ali samo u ćošku.

Nepodnošljivo je nejednaka sa oštrim ivicama koje djeluju kao da na njima možete da rendate parmezan. Nekadašnje ravne ventilacione rešetke u nivou sa ulicom bile su zbog svoje toplote tokom zimskih dana mjesto na kojem su beskućnici mogli da se zagriju.

Javna prihvatilišta u New Yorku bije glas da ne ispunjavaju minimum higijenskih, čak civilizacijskih uslova. Skloništa su opasna, a azili poodavno prepuni. Tokom zime mnogima su metro stanice jedina opcija kako se ne bi smrzli.

Nasloni umjesto klupa odavno više nisu izum ovog grada, koji je ovu arhitekturu uveo prije dvije godine. Ima ih i u Parizu, Amsterdamu i mnogim drugim gradovima u Americi i Europi. Nema više sjedenja na presjedanju, i to ne zarad vaše cirkulacije.

Metro stanice i parkovi kao bedem neprijateljske arhitekture

Stanica na 23. ulici i Šestoj aveniji (i na još jednoj metro stanici nekoliko blokova južnije) bila je plod kontroverzi kada je javnost saznala da su sve klupe sa platforme trajno odnesene, iste one korištene i od strane roditelja sa malom djecom, starijih, hendikepiranih, trudnica. Kvalitet života opao je svima pošto se stojeći nasloni ne mogu nazvati komforom. Uslijed pritiska javnosti vraćene su dvije klupe, ali su i one sa sobom donijele neprijateljsku arhitekturu, pošto su na sredini imale velike metalne legure tobože kao „odmor za ruke“.

Metro stanice u New Yorku pune su mjesta sa „betonskim ožiljcima“ i rupama na kojima ste nekada mogli da se odmorite. Ovaj trend preslikao se i na vozne stanice, ali i parkove. Vozna stanica Moynihan, čija je izgradnja koštala preko milijardu dolara, arhitektonsko je čudo sa divnim panoramskim krovom koji je omaž čuvenoj stanici Pen. Poseduje restorane, prodavnice, ali nigdje nema mjesta za sjedenje, svi stoje.

Neprijateljska arhitektura, lijepa za gledanje, ne i za korištenje.

Na mjestu na kojem jedino što možete da radite osim da čekate, ne možete da sjednete. Za lounge dio morate da platite. Sjedenje je postalo luksuz. Ukoliko odlučite da sjednete na pod ili vas neka muka na to natjera, odmah će vas posjetiti osiguranje.

U parku Highline nalaze se klupe koje više podsjećaju na barijere i geometrijske zavrzlame na kojima, i da hoćete, nećete uspjeti da sedite dugo. Zuccotti park otišao je i korak dalje pošto na svojim granitnim blokovima za sjedenje bukvalno ima brazde napravljene od istog materijala. Dodajte na to još i hladnoću i oprostite se od sjedenja. Ovaj park je inače 2011. bio centar pokreta „Ocuppy Wall Street“, u kojem su demonstranti kampovali više od mjesec dana. Danas je koncipiran baš na način da na njemu ne bude masovnijeg okupljanja, kao da je kolektivno kažnjen.

Srećom parkovi Central, Washington Square, Bryant, Battery, Prospects i mnogi drugi još uvijek imaju stari šarm i komfor, dostupnost.

Sve se ovo dešava u vrijeme rekordnog broja beskućnika u New Yorku po podacima policije. I dešava se tajno, jer se kada ljudi osvijeste pravu namjenu u njima probudi određena moralna dilema, i revolt. I Njujorčanima se ne dopada.

Grad je stvoren na otvorenosti i jednakoj šansi za sve. Zidajući se, on se otvarao, a ne zatvarao. Mnogi koji su uspjeli danas, prolazili su kroz dio onoga kroz šta prolaze oni koji nemaju ništa. Ljudi u svojoj žurbi i borbi nemaju vremena ni za sebe, a kamoli za druge, ni za solidarnost, empatiju, poistovećivanje. Što ne znači da su od tih osjećaja trajno amputirani.

New York ima sebi svojstven bunt i osjećaj za pravdu, i nepravdu. Da li će u njemu „proći“ ovakva arhitektura, pokazaće vrijeme.

Ljudima koji već imaju premalo, uzima se i to malo. Suštinski problem se ne rješava, već samo estetski.