Kulturni sistem u raljama birokratije: Duše se kupuju projektima “nacionalnog značaja”
Publika Helem Nejse Talent Akademije imala je priliku prisustvovati predavanju jednog od najznačajnijih savremenih dramaturga s prostora bivše Jugoslavije – Nebojše Romčevića, redovnog profesora Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Autor više od dvadeset pozorišnih komada i jednog romana prevedenog na 15 jezika, scenarista filmova Kordon, Bićemo prvaci svijeta, Stado, te serija poput Ljubav, navika, panika, Miris kiše na Balkanu i HBO-ove Agnus Dei, govorio je otvoreno, britko i bez zadrške o stanju umjetnosti danas.
U svom izlaganju Romčević se dotakao ključnih tema savremenog kulturnog prostora – od ideologije sitkoma, preko stanja regionalne kinematografije, do pozorišta u kriznim vremenima i uloge umjetnosti u društvu. Njegovo izlaganje bilo je spoj lucidnih uvida, iskustva i neophodne doze humora.
“Vrijeme ne dajem prividu”
Na pitanje zašto balkanski sitkomi rijetko uspijevaju biti istinski duhoviti i autentični, Romčević odgovara bez uvijanja.
“To je stvar uprava televizijskih. Godinama unazad ne pišem ni za koga u Srbiji i ne mogu da pregovaram s ljudima čiji je posao da stvaraju privid. To me ne zanima. Vrijeme je jedini neobnovljivi resurs. Neću da pišem nešto da mi se to ne snimi. Posljednje vrijeme i pišem za sebe. Odigram to sebi u glavi i na kraju je to meni dosta. Pokušavam da sačuvam dušu. Radim za inostrane produkcije.”
O stanju regionalne kinematografije: “Imamo talenta, nemamo sistem”
Kada govori o današnjoj regionalnoj kinematografiji, Romčević ne krije razočaranje u institucionalne okvire.
“Pitanje kakva je situacija u Srbiji je pitanje od milion dolara. Niko nema odgovor. O čitavom sistemu mi razgovaramo u pluskvamperfektu i on tu obitava i tu priča završava. Stanovništvo, ispada, postoji da bi hranilo birokratiju. Birokratija postoji da bi prodavala resurse. Ministarstvo kulture je birokratski aparat koji u Srbiji apsolutno neskriveno i selektivno kupuje duše onih koji su spremni da ih prodaju da bi radili projekte od ‘velikog nacionalnog značaja’. Sastav ljudi koji čine vlast u Srbiji je sa dna pakla preuzet.”
Pozorište kao prostor istine – ili iluzije?
Govoreći o pozorištu u savremenom društvu, Romčević je istakao kako je ono danas lišeno svoje najvažnije funkcije – da bude prostor otpora.
“Nema nikakvog otpora. Unutar subvencionisanih pozorišta su uprave tako koncipirane da možete da pričate o svemu osim o stvarnosti. Glavna tema je socijalna nepravda, odsustvo prava i demokratije, i izvan svega toga svi smo ugroženi. Kada nemate demokratiju, nemate ni republiku ni politički život. Šizofrenija Balkana se može odvijati u jednom pravcu – i u domenu je bajke. Jedini resurs koji nismo izgubili su mozgovi. Jedino ulaganje treba biti u obrazovanje. Srbija je prodala šume. Nemamo šta da prodamo osim organa.”
Može li umjetnost još uvijek mijenjati svijet?
Romčević smatra da se obrazovanje sustavno uništava, a s njim i potencijal umjetnosti da mijenja društvo.
“Nema te ljude sa znanjem. Uništava se obrazovanje. U Srbiji se sedam mjeseci vodi borba protiv univerziteta. Mi smo za njih teroristi. Ovo što se događa je generacijski projekat. Ovog puta nemamo drugi izlaz. Za taj pokret je jedan zakon za sve i normalni demokratski izbori.”
O mladima i novoj generaciji otpora
U kontekstu višemjesečnih studentskih protesta u Srbiji, Romčević izdvaja upravo mlade kao izvor nade.
“Ova djeca su potpuno nevjerovatna. Ta solidarnost, ljubav i odlučnost… Nikada odustati neće. Vučić je prošlost. Tek nas pakao čeka kada dođemo do brisanog terena i susretnemo se sa posljedicama ovog režima. Trebat će nekoliko generacija.”
U vremenu kada se istina rijetko čuje jasno i glasno, predavanje Nebojše Romčevića bilo je upravo to – glas savjesti, analitičkog uma i duboko empatičnog umjetnika koji ne pristaje na površnost. Njegova poruka mladima, ali i svima koji još vjeruju u snagu riječi i teatra, jeste da je otpor stvar izbora, a čuvanje duše pitanje dostojanstva.
