Jesmo li ispravno prognozirali: GDP usporava, cijene ne posustaju

Kakve inflatorne reperkusije može izazvati tzv.“neutralna“ operacija, teško je u ovom trenutku procijeniti, ali dosadašnje iskustvo govori da kad god je država „dirala“ u cijene, marže su se adekvatno prilagodile

U našim ranijim analizama („Je li ovo naša inflacija?“, „Koliko je „brz“ naš novac i da li je „jeftin“?, , Jesmo li ušli u „spiralu?“…) prognozirali smo usporavanje stope rasta GDP i ubrzanje rasta cijena u Bosni i Hercegovni. Na žalost, Analitičkom timu CBBiH je bilo potrebno skoro dva kvartala da nesporno potvrde iste ocjene. Krajem prošle godine u svom Izvršnom rezimeu rečeno je da „i dalje nema naznaka da promjene u domaćim kamatnim stopama, ili pojačana potražnja za kreditima potiču rast inflacije“, da bi se u izvještaju iz prvog kvartala 2025., konstatovalo da se „još ne može procijeniti utjecaj povećanja minimalne plate u FBiH“, i to kada je već bilo jasno da se negativni talas proširio privredom FBiH. Međutim, sada je sasvim jasno da je taj utjecaj, među ostalim, pojačao makroekonomsku neravnotežu, pa je i sama guvernerka CBBiH priznala da „nedostatak radne snage, snažan rast plata i izmjene u politici minimalnih primanja, dodatno se komplikuje sposobnost ekonomije da apsorbuje spoljne šokove, bez značajnih posljedica po cjenovnu stabilnost.“

Strukturne reforme

U najnovijoj Procjeni potencijalnog BDP i BDP jaza za BiH, CBBiH umanjila projekciju rasta realnog GDP za tekuću godinu na 2,4%.

No, ono što posebno privlači pažnju u njihovoj Procjeni, a traži detaljnije objašnjenje, su dva podatka:

Prvo, „rast potencijalnog BDP-a nije značajno ubrzao skoro dvije decenije. Prosječna historijska stopa rasta potencijalnog BDP-a za period 2008 – 2024. godina procijenjena je na 2,4%“. Rekli bismo skromno, za zemlju u poslijeratnoj obnovi i početnom zamahu razvoja. Za lakše razumijevanje, potencijalni GDP je maksimalna količina dobara koje privreda može proizvesti pri stabilnim cijenama. Treba napomenuti da su u periodu od 2008. do 2021. godine cijene bile u blagoj deflaciji ili stagnantne. A nivo nezaposlenosti je, statistički, bio relativno visok. Dakle, u dvije decenije je „propušten“ značajan obim rasta kroz nove investicije, najprije infrastrukturne. Najslikovitiji primjeri su: „brzina“ izgradnje kridora Vc, i vječno odlaganje izgradnje brze ceste Sarajevo – Tuzla, da spomenemo samo neke od važnijih. To su kapitalni projekti koji su objektivno, u posljednjih desetak godina, mogli ozbiljno „pogurati“ rast GDP cijele države.

Drugo, i pored naprijed navedenog podatka, CBBiH za 2025. godinu zadržava projekciju potencijalnog GDP na visokih 3,6% (iskazujući time tzv. „jaz“ od 0,1% iznad već optimistične procjene realnog rasta GDP od 3,5%), uz očekivanja da će se „jaz“ postepeno zatvarati. Paralelno sa ovako iskazanim optimizmom, iz CBBiH zaključuju da „trenutno procijenjena stopa rasta potencijalnog BDP-a nije dovoljna za dugoročno održiv rast i snažniju realnu konvergenciju ka EU. Strukturne reforme na tržištu rada, uključujući i one koje podstiču jače angažovanje neaktivnog radno sposobnog stanovništva, u kombinaciji s mjerama za povećanje produktivnosti, imaju značajan potencijal za podizanje dugoročnog rasta potencijalnog BDP-a u BiH“.

Ovakve tvrdnje traže odgovarajući komentar: prvo, stepen zaposlenosti, barem službeno je već visok; stopa nezaposlenosti, zvanično, stagnira (iako ima naznaka da raste zbog utjecaja „minimalca“); poslodavci traže dozvole za „uvoz“ radne snage i sl., i drugo, produktivnost je već dugo vremena stagnantna – broj zaposlenih raste, ali njihov doprinos u kreiranju novostvorene vrijednosti je sve manji. O stilu i dinamici zapošljavanja („gomilanja“) u državnoj administraciji svih nivoa i u javnim preduzećima, da i ne govorimo.

Da li aktuelni podaci o performansu privrede BiH podržavaju gornje projekcije? Očito ne.

Pogledajmo recentne podatke o jednom od glavnih pogonskih motora privrede BiH u cjelini. Prema podacima Agencije za statistiku BiH indeks obima industrijske proizvodnje u maju bilježi pad za 3,2% u odnosu na april ove godine, a u poređenju za maj ove i prethodne godine, pad je za 0,8%.

Pri tome, cijene industrijskih proizvoda za domaće tržište rastu 0,5% u odnosu na april ove godine i 3,6% u odnosu na maj 2024. godine, dok, istovremeno cijene industrijskih proizvoda namijenjenih inostranom tržištu rastu značajno skromnije – 0,2% odnosno 1,2%, respektivno (već smo pisali o tome da se čini kao je lakše „progurati“ više cijene na domaćem nego na izvoznim tržištima, pothranjujući time već ubrzanu domaću inflaciju).

Index hrane (FAO Food index ) za maj 2025. je konačno u blagom padu (0,8%) u odnosu na april 2025., zahvaljujući i globalno nižim cjenama žitarica, biljnih ulja i šećera. Međutim, ovaj trend kao da ostaje neprimjećen u nastavku puzajućih povećanja cijena prehrambenih proizvoda u lokalnim prodavnicama i na pijacama, a da ne spominjemo “bezobrazno visoke“ cijene pristiglog sezonskog voća i primjetna poskupljenja ugostiteljskih usluga.

Ima li “lijeka”?

CBBiH se još uvijek drži, po nama, pogrešne dijagnoze da sadašnja „inflacija više nije privremena ni ciklična pojava, već rezultat strukturnih promjena u globalnoj ekonomiji“, te u „uslovima geopolitičke fragmentacije, poremećaja u lancima snabdijevanja i energetskih tranzicija, inflacija postaje trajniji izazov“, zaključujući da: „čak i uz širi set monetarnih instrumenata, prostor za efikasno djelovanje je ograničen.“

Naprotiv, trenutna inflacija je naša „autohtona“ inflacija i nije „uvezena“ usljed pokidanih lanaca opskrbe (kako je to bilo 2022. godine) – oni su već odavno uspostavljeni, uz minorni dodatni pritisak za prekomorske uvoze iz Azije uzrokovanog uvećanjem cijena transporta zbog obilaznih ruta oko Afrike – no to nema tako dramatičan utjecaj na nivo naših cijena. Prema izvorima jednog od domaćih uvoznika, izvozne cijene neprehrambenih proizvoda široke potrošnje iz Kine nisu značajnije rasle u zadnjih nekoliko godina. Sa stabilnim cijenama goriva, ni drumski saobraćaj, barem posljednjih pola godine nije generator inflacije. Ako pogledamo u susjedstvu, Hrvatska se suočava sa rastom inflacije bržim od prosjeka EU (čak je u vrhu). Hrvatska narodna banka (HNB) je pripremila set mjera, čiju primjenu je odložila. Naši glavni spoljnotrgovinski partneri su uspjeli različitim setom mjera – dominantno referentnom kamatnom stopom ECB – smiriti inflaciju u Eurozoni. Čini se da „ne pije vode“ teza o uvozu inflatornih pritisaka. Poredeći temelje rasta GDP u dvije susjedne zemlje, analitičari zaključuju da je rast GDP u Hrvatskoj „temeljen na jakom tržištu rada i investicijama“, dok GDP u BiH „raste na krilima potrošnje i kredita“. Na prvi pogled se vidi razlika u kvalitetu rasta, pa i pored toga HNB ostaje vrlo oprezna sa potrošačkim krediranjem.

Također, ne možemo se složiti ni sa dijagnozom da i „širi set monetarnih instrumenata“ nedovoljan za suzbijanje inflacije. U našim ranijim radovima smo predlagali, među ostalima, konkretne monetarne mjere: da se izvrši povećanje stope obavezne rezerve (neselektivna mjera u rukama CBBiH) i ograničenje/pooštravanje uslova nenamjenskog kreditiranja (selektivna mjera u rukama entitetskih agencija), koje bi ohladile potražnju za kreditima, naročito potrošačkim koji se tradicionalno troše za uvozne robe, „pumpajući“ cijene, i uz to, i spoljnotrgovinski deficit.

Za 01. juli 2025. godine Vlada FBiH je najavila početak primjene umanjenih stopa doprinosa na plate, za koje očekuju da će se proporcionalno pozitivno reflektovati na rast plata. Pomalo smo skeptični da će se to desiti u značajnijem obimu, jer je dramatičan jednokratni rast „minimalca“ već izazvao porast troškova poslovanja privrede kroz usklađivanje nivoa plata, pa je realno očekivati da će vlasnici biznisa pozitivnu razliku usmjeriti na nastale „troškovne rupe“ u bilasima svojih društava.

Svaki set antiinflatornih i antirecesionih mjera uključuje i one iz domena fiskalne politike, koja se vodi na entiteskom nivou. U jeku dugo najavljivanih fiskalnih reformi u FBiH, pojavio se i prijedlog o takozvanoj „fiskalnoj devalvaciji“. U ne baš optimističnoj procjeni, savjetnik Premijera FBiH je izjavio: „Mi smo iscrpili ovaj porezni sistem. !?) Možda razmisliti o nekom značajnijem rasterećenju nekoj novoj strukturi poreza, nivelaciji. Dio troška prebaciti na indirektne poreze.“

Ovako predložene mjere iz domena fiskalne politike, podrazumjevaju veoma blisku koordinaciju državnih i entitetskih vlasti (što trenutno, zbog političke krize, baš ne možemo očekivati), i pomjeranje dijela poreznog tereta sa direktnih (entitetskih) na indirektne (državne) poreze. Jednostavnim rječnikom rečeno, nedostatak sredstava nastalih rasterećenjem oporezivanja rada (direktni porezi kroz smanjenjen doprinosa i poreza na plate zaposlenih) bi se primarno nadomjestilo povećanjem stope PDV i akciza na visokotarifnu robu. Naravno predlagač, barem ovom prilikom, nije iznosio ideje o nizu novih direktnih poreza (na imovinu, luksuzna vozila, nekorištenu poljoprivrednu i poslovnu imovinu i sl.), a indikativno je da se u širokom luku zaobilazi tema povećanja poreza na dobit.

Kakve inflatorne reperkusije može izazvati ova tzv.“neutralna“ operacija, teško je u ovom trenutku procijeniti, ali dosadašnje iskustvo govori da kad god je država „dirala“ u cijene, marže su se adekvatno prilagodile.

Za Forbes BiH piše: Dino Osmanbegović, diplomirani ekonomista, bankarski i finansijski ekspert